Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Sekularizam u suočavanju sa islamom

Sekularizam u suočavanju sa islamom

Prije svega treba napomenuti da ova tema je veoma široka i zahtjeva mnogo elaboracije, međutim ovaj moj esej će biti samo jedna natuknica za daljni rad i istraživanje na ovom polju. Moram, prije samog izlaganja teme treba ponuditi nekoliko preliminarnih objašnjenja.

Prvo,  prije samog govora o islamu moramo pogledati u historijisku konkretizaciju samih pojmova i njihovu historijsku podlogu. U islamu nije sve bilo u kontinuitetu osim vjerskih i moralno-etičkih dimenzija sve ostalo je vremenom se mjenalo i dobijalo drugačiji oblik i sadržaj.

Drugo, islam nije poznavao pojam sekularizma, baš kao ni kršćanske države u Evropi tokom Srednjeg vijeka.

Treće,  za tradicionalni islam kao i za tradicionalno kršćanstvo, veoma je važno uočiti da su njihova društva i društvene okolnosti znatno promjenile tokom savremnog ili modernog doba.

Sekularno –sekularizacija – sekularizam

Prije pisanja o samoj različitosti pojmova sekularizacije i sekularizma moramo pojasniti značenja pojmova odnosno dati osnovne definicije.

Sekularno o kojem ovdje govorimo, sekularno kao termin, i sekularno u javnoj komunikaciji danas u zapadnoj Evropi jeste oznaka za društvene i državne sisteme u praksi, sekularno označava svjetovno, necrkveno, nevjersko.

Sekularizacija – je definirana kao izbavljanje čovjeka “prvo od religijske“ a onda i metafizičke kontrole na njegovim umom i jezikom.

To je oslobođenje svijeta od religijskih i kvazireligijskih poimanja samog sebe, rasprašivanje svih zatvorenih pogleda na svijet razbijanje svih nadprirodnih mitova i svetih simbola.

Kada govorimo o tumačenju samog pojma sekularizam možemo primjetiti fluentnost definicija ali uzimajući mnogobrojnost tih definicija možemo iznijeti jednu posve logičnu i lako razumljivu definiciju koja naime kaže; sekularizam je pravac ili ideologija koja smatra da vjeru i vjersko (religiju i religijsko) ne trebaju da se mješaju unutar države i državnog prava.

Govoreći o sekularizaciji i sekularizmu moramo napomenuti da postoji distinkicija između sekularizacije i sekularizma. Sekularizacija implicira kontinuiran proces u kome se vrijednosti i pogledi na svijet kontuinirano revidiraju shodno „evolucionim“ promjenama u povijesti. Sekularizam, kao i religija, projicira jedan zatvoren pogled na svijet i apsolutan sistem vrijednosti u skladu sa konačnom povijesnom svrhom, koji su za čovjeka od kapitalnog značaja. Sekularizam označava ideologiju i premda ideologija kakav je sekularizam, kao i proces poput sekularizacije, otrježnjavaju prirodu i desakralizuju politiku, oni nikada u potpunosti ne obesvećuju vrijednosti jer uspostavljaju svoj sistem vrijednosti u namjeri da on bude smatran apsolutnim i konačnim, za razliku od sekularizicije koja relativizira sve vrijednosti i producira „otvorenost“ i slobodu neophodno za ljudsko djelovanje i povijest.

Zapadnjački teolozi su napravili značenjsku razliku između sekularizacije i sekularizma, gdje je sekularizam ime kojim se označava ne proces već, da tako kažemo, kristalizacija procesa sekularizacije u pojedinačnoj i razlikovnoj formi, u ideologiji. Oni su podrazumjevali svaki „izam“ ideologijom. Ovakvo gledište zavisilo je od toga kako se „ideologija“ razumjevala i kojem pojmu se pridaje izam. U prvom slučaju, u koliko se uzima da je ideologija skup općih ideja ili filozofski programa koji se ni na kakav način ne poziva na svoju interpretaciju i primjenu, kao što to čini državni pogleda na svijet, onda je sekularizacija po njihovom mišljenju ideologija; ona se razlikuje od pogleda na svijet po tome što je ovaj drugi kod nekih „zatvoren“, a kod drugih „otvoren“.

Kao što vidimo sekularizacija je jedan „otvoreni“, dok sekularizam jedan „zatvoreni“  pogled na svijet. Već na samom početku možemo primjetiti da je unutar ova dva pojma, koja su jako slična, postoji velika razlikovna distinkcija koja nas obavezuje da budemo jako pažljivi prilikom upotrebe ovih pojmova.

Poznajvajući samo razliku između značenja ovih pojmova, rasvjetlujemo činjenicu da sekularne države ipak imaju unutar svojih institucija, institucije koje proklamuju religiju i religijske vrijednosti. Uzmimo primjer Njemačke, koja trenutno „vodi“ Evropsku uniju i smatra se jednom od najjačih država u Evropi bilo to ekonomski ili politički. Vladajuća stranka u Njemačkoj je upravo Kršćansko-demokratska unija. Kao što vidimo u samo nazivu je prisutna jedna od religija svijeta i što nam govori s druge strane da danas crkva nije uopće izgubila vlast već naprotiv ona se u Evropi samo redefinirala i ostala unutar vladajućeg sistema. Stoga, sekularizacija je upravo na sceni u Evropi i drugim sekularnim država.

Kršćanstvo, koje je u biti sačinio čovjek, postepno je razvijalo svoj sistem rituala asimilacijom elemenata iz drugih kultura i tradicija, ali i stvarajući vlastite fabrikacije; pa pošto nema objavljeni zakon ono je moralo asimilirati rimske zakone, a kako nije imalo kohretan pogled na svijet projiciran u Objavi, moralo je posuđivati elemente iz grčko-latinske misli i kasnije iz toga konstruistati svoju teologiju i metafiziku. Ono je postepeno konstruirati svoju specifičnu kršćansku kosmologiju, a njegova umjetnost i nauka razvile se se unutar jednog posebnog, kršćanskog univerzuma i pogleda na svijet.

Asimilacijom raznih grčkih, rimskih i latinskih misli te sačinjavanje sistema rituala iz drugih kultura i tradicija je dovelo da zapadnjačka filozofija se razvija uprkos crkvenoj vlasti. Čovjek počinje da se sve više shvata u pojmovima koji nagalašavaju humanitet, individualnost i slobodu. Čovjek se bio oslobodio božanstva prirode, koja su odreda nestala njegovim racionalnim promišljanjima, koji su prirodu učinili prirodom za njega kako bi on tj. čovjek Zapada, postupao onako kako je želio.

U XV I XVI st., za vrijeme perioda poznatog pod imenom renesansa, izgleda da je Zapadnjak već bio izgubio interes za kršćanstvom kao religijom. Zapadnjaci su se već tada silovito angažirali u potrazi za naukom bez oslanjanja na religijska uvjerenja i dogme.

Islam: koncept religije i vjere

Islam u cjelosti odbija bilo kakvu sličnost sa konceptom sekularnog, sekularizacije ili sekularizma, jer mu oni nisu svojstveni i u svakom drugom smislu potpuno su mu strani. Ovi koncepti prirodni su i pripadaju samo intelektuanoj historiji zapadnokršćanskog religijskog iskustva i svijesti.

Sekularizacija u cijelosti nije samo izraz potpuno neislasmkog pogleda na svijet nego i da je ono suprostavljena islamu.

Po islamskom učenju priroda je slična Knjizi koja nam kazuje o Stvoritelju; priroda „govori“ čovjeku poput Božije Objave. Kur’anski opisi prirode i čovjeka – u njihovoj unutarnjoj skrivenosti – kao ajeta (riječi, setenci, znakova, simobola) u ovom pogledu je jedno samotumačenje. Priroda ima kosmičko značenje – zbog čega njezina simoboličke konekcija sa Bogom mora biti poštovana. Prema Kur’an-i-kerimu, čovjek je Božiji namjesnik (khalifa) i baštinik Kraljevstva prirode.

Čovjek je zadužen (po isl. učenju) da upravlja Kravljestvom prirode koja pripada Bogu, čovjek mora svoj pogled upraviti iznad nje (tj.prirode) i koristiti se njome na legitiman način, a ne ruinirati je i širiti haus nad njom.

Uzdizanjem čovjeka i postavljanjem za halifu (namjesnika na Zemlji), od strane Allaha dž.š., nije ga ostavio bez smjernica i pravila koje su mu potrebni radi upravljanjem Kravljestvom prirode. Te smjernice i pravila se nalaze unutar samih izvora islama (Kur’an i Hadis), kao osnovne izvore islama. Unutar samih tih izvora možemo uvidjeti da se svaki čovjekov korak već proformulisan i da mu je za svaki detalj u životu data ispravana smejrnica po kojoj ako je primjeni postaje pravi halifa odnosno namjesnik na Zemlji, onako kako ga mi (muslimani) konstruiramo i smatramo. Halifa, kur’anski termin, koji se spominje na nekoliko mjesta nam govori o kakvoj se važnosti radi, naime, po kur’anskom učenju sva živa i neživa priroda je odbila emanet halifeta samo ga je čovjek prihvatio. Uzimajući kur’anska pravila i smjernice koje nam je Allah propisao primjetit ćemo da je od čovjekovi obaveza prema Allahu da sve što je stvoreno na ovom svijetu pripiše Njemu kao najsavršenijem Stvoritelju i da sve što se otkrije unutar nauke smatara da je to Allahovo „djelo“ a ne došlo samo od sebe kako to smatraju darvinske teorije evolucijonizma.

Islam se, razlikuje od ostalih religija po tome što je potčinjenost koju on zagovara iskrena i potpuna predanost Allahovoj volji; ovo je ozakonjeno dragovoljno kao apsolutna poslušnost Zakona (Šerijata) koga je objavio Allah dž.š.

Islam je subjektivna, lična vjera, ali i objektivna vjera zajednice; to je jedan te ista vjera koja živi u pojedincu i, u isto vrijeme, i u zajednici zato što je zajednica sastavljena od pojedinaca koji žive u skladu sa načelima te vjere.

Da zaključimo…

Govoriti o ovoj temi na veoma kratak i sažet način kako smo učinili je posve težak posao. Naime ova tema je jako široka i opširna i zahtjeva konsultaciju filozofski, teološki i socioški djela i knjiga da bih se dobilo na razumjevanju ove teme. Tako vidimo da je ova tema i filozofska i teološka ali isto vrijeme i sociološka što nam otvara veliki dijapazon djelovanja ovog društvenog fenomena.

Zašto je intelekt Evrope doslovno „pobjegao“ od svega što je od religije? Odgovor je posve jednostavan,  jer je tadašnja vlast tj. Crkva bila protiv svakog naučnog otkrića i sve što se nije slagalo sa crkvenim učenjem se jednostavno odbacivalo.

Upravo takav odnos Crkve prema nauci je produkt pojave sekularizacije jer se religija u ovom slučaju kršćanstvo smatralo nazadnim i zaostalim u intelektualnim jurišima spoznaje.

Međutim, takav odnos prema nauci nije prisutan u islamskim doktrinama. Već naprotiv, islam zagovara nauku i podstiče prije svega muslimane da traže nauku pa makar to bila i najudaljenija zemlja na svijetu, jer kako kažu islamski izvori pronađeno znanje je izgubljeno blago vjernika. Također, islam u svojim dogmama sadrži jednu harmoniju ličnog i kolektivnog i ni jedan dio islama se ne može odvojiti od cijeline islama i oba ta elementa se moraju držati zajedno. Dok je kod kršćanstva prisutna potpuno drugačiji pristup ličnoj i kolektivnoj vjeri.

Islam ima svoj zakonik (Šerijat) koji regulira propise ne samo duhovne prirode već i ovosvjetske prirode i toga čini jedinstvenom religijom koja unutar svog sistema posjeduje takavu harmoniju ovosvjetskog i onosvjetskog života.

Još jedan od jako bitnih zaključaka se ogleda u tome da se sekularizam pojavio na tlu Evrope a ne na tlu islamskog svijeta, što nam govori da je sekularizam jedan pogled na svijet potpuno različit od onog što islam zagovara i da on nikako ne može biti islamski već naprotiv samo neisalamski način posmatranja društva i upravljanjem sa tim društvom.

Za Akos.ba piše: Hadis Kurtović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top