Emocionalna inteligencija: Čemu služe emocije?
Redakcija portala Akos.ba započinje novi serjal odabranih odlomaka iz vrlo cjenjene knjige Daniela Golemana “Emocionalna inteligencija”
Knjiga “Emocionalna inteligencija” je u cijelom svijetu doživjela milionske tiraže. U ovom svjetskom hitu autor Daniel Goleman, psiholog i doktor Harvardskog univerziteta, stavlja emocionalnu inteligenciju (EQ) iznad racionalne (IQ) u analizi preduslova za uspjeh i sreću čovjeka u savremenom društvu. Bazirajući svoje istraživanje na brojnim primjerima djece i odraslih, Goleman predstavlja čitaocima potpun i sveobuhvatan pristup sve prisutnijoj temi emocionalne inteligencije koja podrazumjeva sposobnost saosjećanja sa drugima, procjenjivanja, kontrole sopstvenih emocija, uspostavljanje dobrih odnosa.
Gradeći ovom knjigom ozbiljnu naučnu studiju, Goleman emocionalnom inteligencijom na svoj način olakšava brigu za zajednički život ljudi i odnose među njima. Knjiga Emocionalna inteligencija nudi rješenja za probleme vaspitanja, školstva, zaposlenja, braka. Za one koji nemaju visok nivo emocionalne inteligencije, knjiga stiže kao pravo otkriće. Oni koji posjeduju pomenute emocionalne vještine dobiće pravu potvrdu koliko je njihovo posjedovanje značajno.
EMOCIONALNI MOZAK
1. Čemu služe emocije?
Čovjek ispravno vidi srcem; ono što je bitno oku je nevidljivo. ANTOINE DE SAINT-EXUPERY Mali princ
Promislimo za početak o posljednjim trenucima Garyja i Mary Jane Chauncey, para koji se posve posvetio svojoj jedanaestogodišnjoj kćerki Andrei, koju je cerebralna paraliza prikovala za invalidska kolica. Porodica Chauncey putovala je vozom koji je pao u rijeku pošto je teglenica udarila i oslabila željeznički most u močvarnome dijelu Louisiane. Misleći prije svega na svoju kćer, ovaj je par dao sve od sebe ne bi li je spasio dok je voda navirala u voz koji je tonuo; nekako su uspjeli izgurati Andreu kroz prozor, u ruke spasilaca. A onda, kada je njihov vagon potonuo, utopili su se (1. Associated Press, 15.09.1993.)
Andreina priča, priča o roditeljima koji su svojim posljednjim junačkim djelom spasili djetetu život, oslikava trenutak gotovo mitske hrabrosti. Ovakvi slučajevi roditeljskog žrtvovanja za potomstvo nedvojbeno su se ponavljali bezbroj puta tokom pretpovijesti i povijesti čovječanstva, kao i nebrojeno puta tokom šireg procesa razvoja naše vrste (2. Bezvremenost ove teme nesebične Ijubavi očituje se i u tome koliko se često pojavljuje u mitovima širom svijeta: priče jataka, koje se već stoljećima prepričavaju u velikome dijelu Azije, odreda su varijacije takvih parabola o požrtvovnosti.)
Sa stajališta evolucijskih biologa, takva je roditeljska požrtvovnost u službi »reproduktivnog uspjeha« u prenošenju čovjekovih gena na nova pokoljenja. No sa stajališta roditelja koji donosi očajničku odluku u kriznoj situaciji, riječ je isključivo o Ijubavi.
Kao pomoć pri uvidu u svrhu i snagu emocija, ovaj primjer roditeljskog junaštva svjedoči o ulozi altruističke Ijubavi – kao i svake druge emocije koju osjećamo u Ijudskome životu (3. Altruistička ljubav i Ijudski opstanak: teorije evolucije koje postuliraju prilagodbene prednosti altruizma lijepo su iznijete u knjizi Malcolma Slavina i Daniela Kriegmana The Adaptive Design of the Huntan Psyche (New York, Guilford Press, 1992.).). On nam govori da su naši najdublji osjećaji, naše strasti i žudnje, temeljni vodiči te da naša vrsta svoje postojanje uvelike duguje njihovoj snazi u međuljudskim odnosima. A ta je moć doista iznimna: samo tako snažna ljubav – silna potreba za spašavanjem Ijubljenog djeteta – mogla je navesti roditelja da nadvlada nagon za spašavanjem vlastita života. S intelektualnog stajališta, njihova je žrtva bila nerazumna; sa stajališta srca, bio je to jedini moguć izbor.
Kada pokušavaju dokučiti zbog čega je evolucija emocijama pridala tako središnju ulogu u Ijudskoj psihi, sociobiolozi ukazuju upravo na dominaciju srca nad glavom u ovako presudnim trenucima. Naše emocije, kažu oni, vode nas u suočavanju s nevoljama i zadaćama odveć važnima da bismo njihovo rješavanje prepustili samo intelektu – u trenucima opasnosti, bolna gubitka, ustrajavanju prema cilju unatoč preprekama i neuspjesima, ostvarivanju bliskosti partnera, stvaranju obitelji. Svaka emocija nudi izraženu spremnost na djelovanje; svaka nam pokazuje smjer koji se već pokazao dobrim za suočavanje s izazovima ljudskog postojanja koji se ponavljaju (4. Velik dio ove rasprave temelji se na ključnome eseju Paula Ekmana pod naslovom »An Argument for Basic Emotions«, objavljenom u časopisu Cognition and Emotion (Spoznaja i emocija), br. 6, 1992., str. 169-200. Ova tvrdnja preuzeta je iz članka EN. Johnson-Lairda i K. Oatleya u istome broju časopisa.). Kako su se ovakve vječne situacije tokom povijesti evolucije stalno ponavljale, vrijednost našeg emocionalnog repertoara za preživljavanje potvrđena je time što je on ostao usađen u naš živčani sistem kao nešto što nazivamo urođenim, automatskim sklonostima Ijudskoga srca.
Pogled na ljudsku prirodu koji ne priznaje snagu emocija žalosno je kratkovidan. Već i sam naziv Homo sapiens, razumni čovjek, navodi na pogrešan zaključak u svjetlu novog pogleda i vizije o mjestu emocija u našem životu, koji znanost danas nudi. Kao što svi znamo iz iskustva, kada je riječ o oblikovanju odluka i postupaka, osjećaji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo u naglašavanju važnosti i značenja čisto racionalnoga u Ijudskome životu – onoga što se mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencija može biti posve beznačajna.
