Sead Sušić preživjeli svjedok strijeljanja kod džamije u Čarakovu: Efendija Dizdarević je davao znakove života

Sulejman ef. Dizdarević, nekadašnji imam džemata Čarakovo kod Prijedora, nakon 22 godine će biti ukopan na kolektivnoj dženazi koja će za 283 Bošnjaka i jednog Hrvata, ubijena u Prijedoru 1992. godine, biti obavljena u prijedorskom Kozarcu.

Efendija Dizdarević je 23. jula 1992. godine sa još 11 komšija Bošnjaka izveden iz kuće i strijeljan ispred džamije u kojoj je obavljao dužnost imama. Od 12 osoba, koliko ih je izvedeno, preživjela su dvojica.

Jedan od njih je Sead Sušić, koji i danas živi u selu Čarakovo, samo nekoliko metara od mjesta gdje je gledao smrti u oči.

Stoji na mjestu gdje je stojao i tog jula 1992. godine i prisjeća se dana kada su, ni krivi ni dužni, izvedeni iz svojih domova i odvedeni u smrt.

– Strenjanje pred džamijom – 

Kako kaže, ispred njegove kuće u selu Čarakovo došlo je vozilo iz kojeg su izašle njegove komšije, koje je on do tada poznavao po nadimcima Čiča i Babin, te optuženi Velemir Đurić.

“Izveli su nas iz kuća, poredali u red, a nakon toga postrojili ispred džamije i strijeljali. To je bilo prije 11 sati. Moj komšija efendija je u naručju imao devetomjesečnu kćerku Merjemu koju je držao u momentu kada su došli po nas. Efendija Dizdarević je kćerku uspio dodao supruzi”, prisjetio se Sead tog kobnog jula 1992. godine.

Sead stoji pred džamijom i nabraja imena svojih komšija koji su sa njim tog dana bili  pred džamijom sa rukama iza glave, Sulejman, Kemal, Husein, Rasim, Hasib, Redžep, Kemal, Emir, Zekir, Avdo…

“Bilo nas je 12. Preživjeli smo ja i amidža. Otac i drugi amidža su ubijeni. Rafal je presjekao amidžu. Otac je bio mrtav na licu mjesta, dok je hodža još davao znake života. Izbijena mu je bila gornja vilica. Hasib Musić je bio ranjen u stomak i u tom momentu je vikao: ‘Hodža, pomjeri me u hlad'”, prisjetio se Sead događaja iz jula 1992. godine.

Sead se sjeća da je jedan od njih, Redžep Mujadžić, pokušao pobjeći, ali je nepoznati vojnik krenuo za njim, ispalio rafal i ubio ga.

Sead je preživio jer je pao u nesvijest, ranjen u butinu. Kada je došao svijesti, otvorio je oči i vidio mrtve i ranjene oko sebe.

“Pucali su iz automata. Metak je prošao kroz strica i završio u džamiji. Ja sam ranjen u butinu i pao u nesvijest. Nakon strijeljanja sakrio sam se kod mezara Ekrema Mujdžića. Sa moje lijeve strane bili su kukuruzi i čempresi visine oko metar. Sakrio sam se i gledao kako se na strijeljanje vode moje komšije”, priča Sead i pokazuje mjesto koje mu je tog jula bilo utočište i jedini spas.

Sead je zatim 41 dan živio po okolnim šumama, krio se zajedno sa amidžom.

“Tokom noći smo izlazili krasti svoje voće, povrće…Naveče smo kuhali”, prisjeća se Sead.

– U Čarakovu rijetko da neka porodica nije izgubila nekog najmilijeg – 

Efendiju Dizdarevića su 23. jula 1992. godine, zajedno sa još 11 Bošnjaka, po naređenju Dragomira Soldata iz kuća izveli srpski vojnici među kojima su bili Zoran Babić i Velimir Đurić.

U selu Čarakovo je 1992. godine ubijeno 413 stanovnika. 

“Znam iz koje kuće i koliko je ubijeno. Rijetki su slučajevi u Čarakovu da neka porodica nije izgubila nekoga”, pojasnio je Sead.

Sud BiH osudio je Dragomira Soldata, Velemira Đurića i Zorana Babića na po 21 godinu zatvora za zločin u selu Čarakovo kod Prijedora.

Soldat je bio vojni policajac 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Đurić pripadnik jedinice Centar za obavještavanje, a Babić pripadnik Interventnog voda prijedorske policije.

Babiću, koji je ranije osuđen na 22 godine zatvora za zločin počinjen na Korićanskim stijenama u augustu 1992., izrečena je jedinstvena kazna od 35 godina.

On se nalazi na izdržavanju kazne za zločin počinjen na Korićanskim stijenama, dok se druga dvojica slobodno kreću po Prijedoru.

Za zločine u Prijedoru u Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije (ICTY) i pred pravosuđem u BiH osuđeno je najmanje 30 pripadnika srpske nacionalnosti na zatvorske kazne u ukupnom trajanju više od 230 godina.

Prema podacima udruženja koja okupljaju preživjele žrtve zločina u prijedorskoj regiji i članove porodica žrtava, u ovom kraju je tokom akcija samoproglašene vlasti bosanskih Srba usmjerenih protiv nesrpskog stanovništva nestalo ili ubijeno 3.176 ljudi, dok ih je više od 31.000 prošlo kroz logore i na stotine drugih mjesta zatočenja. Najzloglasniji logori bili su Omarska, Keraterm i Trnopolje.  Oko 53.000 ljudi je protjerano sa ovog područja.

Anadolija