Jednom sinu o njegovoj majci

Dolaskom tvojim na ovaj svijet,
Ona je osjetila najveći teret.
Al’ gle čuda! Reče u boli nasmijana:
“Ne dobih poklona vrjednijega!”

Znatiželjno upitah: “U čemu je kvaka?”
Ona će sva radosna: “Ja sam majka!”

Rastao si, nestašan bio – živ,
Svima često si bivao kriv,
Ali ona je Bosnom te zvala,
i kad zaslužiš na tebe nije dala.

Pitala sam: “Zašto ga braniš kad griješi?”
– “Ja sam majka. Greške ne pamtim.”

Učio si, razuman i bistar bio,
u čemu si htio ti si uspio,
Sva ponosna ona je bila,
od sreće se često gubila.

Upitah je: “Zašto plačeš kad uspije?”
Kaza: “Samo majka plače kad se raduje.”

Poželio si drugačiji život, društvo…
Daleko od onoga što ona voli odlut’o,
Radio i kušao sve što joj je mrsko,
Alkohol, droga, blud – njoj vazda bi strano.

Rekoh joj: “Doviš! Preko svega si prešla!”
“Ja sam majka.” – tiho, uplakana je rekla.

Tvoj izbor života u opasnost te dovede,
Ne samo tebi – i drugima boli zadade,
Najbolji ti prijatelji, rodbina nestaše,
Mnogi da te kunu u kušnju dođoše.

Vidjeh je uplakanu, neutješnu u dovi:
“Bože, ja sam majka. Ti znaš kol’ko ga volim!”

I sada, evo majka u postelji leži bolna,
o svojim dijagnozama ne misli ona,
Pita u mukama: “Gdje je moj sin?
Bože, smiluj mu se, daj mu mir!”

Pitam je: “Šta te tjera na to? Milost?
Da mu uvijek ispred sebe daješ prednost?”

Prozbori: “Nije to nikakva bajka,
ja sam majka,
a njemu sam SAMO JA MAJKA!

Piše:  Hidajeta Mahalbasic

Akos.ba