Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Bošnjačka književnost: Šefika Nesterin-Bjelevac i Ramazanske večeri

Bošnjačka književnost: Šefika Nesterin-Bjelevac i Ramazanske večeri

Zeman, Bajramski prilog, br. 82. Sarajevo, 1912.

Kratka biografija

Šefika Nesterin-Bjelevac, rođena je 1894. u Sarajevu, u kojem je i umrla 1927. godine. U rodnom gradu je završila učiteljsku školu (preparandiju), a jedna od njenih učiteljica je bila i Ela, supruga Silvija Strahimira Kranjčevića. Kao pripravnica posljednjeg kursa udala se za bošnjačkog i mostarskog književnika Abdurezaka Hivzi Bjelevca, činovnika u Travniku. Od 1910. do 1916. godine je radila kao učiteljica u Mostaru i u Stocu. U maju 1916. je otišla u Sarajevo gdje je ostala do kraja života.

Prvu pjesmu je objavila u Gajretu 1911. godine, ali je objavljivala i u mostarskom Biseru kada uz ime dodaje i nadimak Nesterin, što na perzijskom znači “divlja bijela ruža”. Salko Šarić u svojoj knjizi Pregled stvaralaštava u Mostaru navodi da nikada nije objavila svoju zbirku, a u pjesmama se bavila društvenom tematikom i sentimentalnom erotikom. Osnovala je društvo Osvitanje 1919. godine, čiji je cilj bio zbrinjavanje nezaposlenih djevojaka muslimanki.

Ramazanske večeri

Kako značenje ramazan ima za jednog muslimana i muslimanku, kako je on vjerom uzvišen neću da pišem, jer to ne spada u radnju. Nego večeri! One lijepe večeri, kad se iza akšama okite vita munareta svijetlim kandiljima, kad na Begovoj munari plane u jedan čas stotina malih žarulja; duša i nehotice diže se nekud u nekakav svijet nepojimanja.

Ulice ožive. Čaršija se otvori, koja je inače bez ramazana već u akšam zatvorena; postane prvom večeri nekako življa.

Prije ramazana čim skreneš iz glavnih ulica u sporedne, nijesi mogao naći otvorena dućana, a sad sve je širom otvoreno i nakićeno, sve živo: na svačijem se licu zrcali radost.

I sahat iza toga sprema se svak na teraviju.

Prva teravija! U džamiju…

To nije pobožnost! Nije ni ona prikrivena i moderna licemjernost, nego nešto lijepo, mistično to me je uvijek vuklo na teraviju. Sa radosti, bez gizdanja, pod šalom još kao djevojčica, a istom od lanjske godine u zaru dolazila sam u džamiju da klanjam, da uzgred vidim koju drugaricu, da je upitam gdje će ramazaniti, da je upitam…

U džamiji jedna uz drugu skrušeno na koljenima, bez riječi, u molitvi…

A poslije pred džamijom, sokakom nastane žubor, razgovor.

Tamo desno odmah do ulaza u džamiju stoji grupa djevojaka i pale fenjere, dalje od njih nekoliko mladića riječ po riječ dobacuju…

Za čas ode ih nekoliko jednom stranom, ostale drugom u razgovoru, u šali pričajući jedna drugoj o novim haljinama, o novim minđušima, o novim momcima; pitajući da li još govori s ovim, dođe li oni, itd.

Iza teravije se ide na sijela!

Sa majkom u rodbine; ali obično nikud prvu večer, nego treću, četvrtu, a istom iza jedno deset dana nastaje pravo sijelenje, kad mjesec objača, kako se obično starije žene izrazuju.

Dolazi se i odlazi… Djevojka djevojku traži, srodna duša srodnu, da se vide, da se razgovore, da jedna drugoj otkrije ono, što joj nije dosad otkrila… da joj sad “pod sigurno” saopći, kako je on dolazio i rekao: odmah iza bajrama…

Pa ne može ovog ramazana mnogo hodati, jer se mora spremati. A svaku večer, pod prozor u tih razgovor, u iskreno ćeretanje…

Pusta mladost, koja ne zna ni za kakove brige, ni žalost: do šesnaeste, dok je srce još slobodno, trči okolo nas po deset sad jednom ulicom sad drugom, zaustavi se pred svakim izlogom, pogledaj svakog ko kraj tebe prođe.

Bez umora, bez sna po kiši, po snijegu ne znajući za studen, jer srce, srce je toplo, krv mlada i nabrektala grije.

Pa onda se vraćaj kući, da čuješ prikor majke, da što prije spremaš ručak, da čistiš kuću, da pereš sude… I da ne pjevaš, jer otac ili brat spava!

A srce hoće da pjeva, tiho u sreći, u radosti…

Tako prolazi jedna večer… druga… treća…

Tako prolaze sve jedna ko i druga, svaka romantična i lijepa, tiha i mila – tajanstvena.

Iznimku malu čine večeri pred Bajram. U danu, kad si se natrčala po bezistanu, probirajući nešto novo, nešto što dosad nije bilo, u večer se šije i priprema za Bajram.

I posljednja večer; odmah poslije jacije dobiva čaršija drugi izgled. Izgubila je vrlo mnogo od svoga šarenila i živahnosti. Nekoji su dućani i zatvoreni… Treba ranije spavati. Sutra treba ranije ustati na Bajram.

Zeman, Bajramski prilog, br. 82. Sarajevo, 1912.

Izvor: D. Tomašević, Bajram ide…, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top