Vi ste ovdje
Home > Uncategorized > Simbol borbe za radnička prava pretvoren u praznik prinošenja žrtve trbuhu

Simbol borbe za radnička prava pretvoren u praznik prinošenja žrtve trbuhu

Piše: Samed ef. Imamović

Stalno smo u situaciji da se susrećemo sa informacijama o promašenim karijerama, otpuštanjima velikog broja radnika, spajanju korporacija, neuvezanom stažu, stečajnim postupcima, generalnim štrajkovima, nezaposlenosti,odlasku mladih i obrazovanih u potrazi za poslom, utjecaju informacionih tehnologija na radno mjesto itd. Sve ove mnogolike promjene utječu na naš privatni život kao i na našu porodicu. Kod većine nas, rad zauzima veći dio života nego bilo koji drugi tip aktivnosti.Većina ljudi pojam rada povezuje sa pridjevom mukotrpan, pa radne zadatke pokušava umanjiti ili izbjeći. Međutim, rad je puno više od toga, inače se ljudi ne bi osjećali tako izgubljeni i dezorijentisani kad su nezaposleni.

Taj posao je neplaćen i možda mukotrpniji i teži od posla kojeg obavljaju muškarci u tvornicama. Dakle, rad, plaćen i neplaćen, možemo definisati kao izvođenje zadaća koje zahtijevaju upotrebu fizičkog i mentalnog napora, čija je svrha proizvoditi dobra i usluge radi zadovoljavanja ljudskih potreba dok je zanimanje ili posao rad koji se obavlja uz zamjenu za redovitu plaću ili nadnicu. Svakom muslimanu dužnost i obaveza je raditi kako ne bi pao u ralje prosjačenja i siromaštva.

Možete li zamisliti situaciju kako biste se osjećali kada biste znali da nećete nikada pronaći posao ili da će te izgubiti radno mjesto zbog gašenja kompanije ili neke druge okolnosti. U savremenim/modernim društvima posao igra veliklu ulogu, važan je zbog održavanja samopoštovanja i strukturirajući je element u životu pojedinca u psihološkom smislu, a istu ulogu ima i u svakodnevnom životu. Čak i u situacijama kada je posao mukotrpan, težak, dosadan, naporan, ljudi ga olahko ne napuštaju. Da bismo djelimično bili u stanju upratiti promjene u radu i ekonomskom životu, možemo usporediti živote i karijere parova otac-sin ili djed-otac. Dok su naše dede i očevi bili vezani za neka, uglavnom manuelna zanimanja: teška industrija, poljoprivreda, stočarstvo ili neka druga zanimanja kojih je bilo jako malo, danas je u porastu trend nemanuelnih zanimanja na štetu manuelnih. U tradicionalnim društvima nije postojalo više od tridesetak zanimanja i zanata, dok u modernim društvima susrećemo na hiljade različitih zanimanja. Mnogi su danas skloni mišljenju da prolazimo razdoblje prijelaza iz industrijske eknomije u ekonomiju znanja, u kojoj su ideje, informacije i neki drugi oblici znanja i vještina u samom temelju ekonomskog rasta. Stalno smo svjedoci trajnog uvođenja strojeva koji zamjenjuju radnike, što je kulminiralo primjenom i širenjem informacionih tehnologija u industriji u posljednje vrijeme. Dakle, ekonomija znanja je novi pristup, u kojem većina radnika nije uključena u fizičku proizvodnju ili distribuciju materijalnih dobara, nego u njihov dizajn, razvoj, tehnologiju, marketing, prodaju i servisiranje. U ekonomiji znanja dominira protok informacija i mišljenja. Mnogi danas zarađuju novac iz „zraka“. Ne proizvode ništa što se može izvagati, dotaknuti, skladištiti, već za život zarađuju pružanjem usluga, analiza, informacija itd. Nerijetko o poslu mislimo kao ekvivalentu plaćenog rada, ali ovo je vrlo pojednostavljeno shvatanje. Međutim, i neplaćeni posao zauzima mnogo mjesta u životima ljudi. Dosta poslova se ne može podvesti pod kategoriju plaćenog rada. Uzmimo za primjer kućanske poslove koje tradicionalno obavljaju većinom žene. Taj posao je neplaćen i možda mukotrpniji i teži od posla kojeg obavljaju muškarci u tvornicama. Dakle, rad, plaćen i neplaćen, možemo definisati kao izvođenje zadaća koje zahtijevaju upotrebu fizičkog i mentalnog napora, čija je svrha proizvoditi dobra i usluge radi zadovoljavanja ljudskih potreba dok je zanimanje ili posao rad koji se obavlja uz zamjenu za redovitu plaću ili nadnicu. Svakom muslimanu dužnost i obaveza je raditi kako ne bi pao u ralje prosjačenja i siromaštva. Mnogi bi radili ali posao teško pronalaze. Čak štaviše, taj posao koji radi i obavlja, pod određenim uslovima može imati i status ibadeta: da posao koji radi ne bude s islamske tačke gledišta od zabranjenih poslova (kocka, kamata, prodaja alkohola itd), da u poslu koji obavlja motri i pazi na Božije propise (da ne vara, da ne obmanjuje, da ne zakida itd), da ga posao koji obavlja ne odvraća od prakticiranja i izvršavanja fundamentalnih vjerskih dužnosti (namaz, post itd.).

U većini zemalja svijeta Prvi maj se obilježava kao Međunarodni praznik rada. Primjerice, u SAD-a, radnički pokret se odrekao 1. maja zbog komunističkih konotacija i kod njih je Praznik rada prvi ponedjeljak u septembru. Nastojeći 1. maju oduzeti sekularni karakter, Katolička crkva je odredila da 1. maj bude Dan sv. Josipa radnika. Prvi maj se obilježava kao Međunarodni praznik rada još od 1890. godine. Naime, 1889. u Parizu, na stotu godišnjicu Francuske revolucije, na prvom kongresu Druge radničke internacionale, jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine 1. maj obilježava kao dan sjećanja na čikaški pokolj ili na masovne radničke proteste koji su bili organizirani u Čikagu i drugim dijelovima SAD-a. Davne 1886. godine u masovnim radničkim protestima u Čikagu, u kojima su zahtijevali tzv. tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora/sna i osam sati za vlastiti život i kulturno uzdizanje, bilo je ubijeno nekoliko desetina radnika a osam njih je bilo osuđeno na smrt. Na tim protestima i demonstracjama oni su se borili za radnička prava, da se ne radi po 12 ili 18, već samo po 8 sati. Borili su se zato da ne budu tretirani kao robovi već kao ljudi koji imaju dušu, koji žele da rade i žive od vlastitog rada. Evo, 131 godinu nakon ovih velikih protesta, u mnogim dijelovima svijeta situacija je čak i mnogo gora.

Siromaštvo i glad haraju mnogim dijelovima svijeta. Stope nezaposlenosti su enormne, ljudi bježe iz vlastitih zemalja i guše se u Crnom i Sredozemnom moru u pokušaju da se domognu neke od evropskih zemalja. Očajne smo slike mogli gledati preko vizuelnih medija koje nam dolaze iz migrantskih prihvatnih centara ili kampova, slike betonskih zidina i bodljikavih žica, slike tužnih i rasplakanih lica. I kod nas u ovoj prelijepoj zemlji nahodimo mnogo nelijepih situacija i scena. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u BiH je u februaru 2017. godine registrirano 509.907 hiljada nezaposlenih osoba. Od ovog broja, 41.063 hiljada otapda na visoku stručnu spremu (uključujući magistre i doktore nauka) a 7.153 hiljada otpada na višu stručnu spremu tj. VŠS. Udio ženske populacije u registriranim nezaposlenima iznosi 52,5% ili u apsolutnom iznosu 267.954 hiljada osoba ženskog spola. Ono što dodatno zabrinjava jesu podaci Unije za održivi povratak i integracije u BiH koja tvrdi da je BiH od polovine 2013. godine do kraja 2016. godione Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 90 hiljada ljudi. Iz Unije tvrde da zavodi nemaju podatke za najmanje 60% osoba koje su napustile BiH. Odlaze i mladi i stari, čitave porodice. Nije rijetkost, da čak i oni koji su zaposleni, i muž i supruga sa djecom odlaze i napuštaju BiH. Uglavnom je razlog odlaska nemogućnost pronalaska odgovarajućeg posla ali i opća deprimirajuća društvena klima koja se može osjetiti na prostorima BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije.

Mnoge porodice ulažu hiljade i hiljade konvertibilnih maraka kako bi odškolovale djecu a onda zbog nemogućnosti pronalaska posla u BiH, osposobljene doktore, inžinjere, tehničare, majstore, poklanjamao Njemačkoj, Švedskoj ili nekoj drugoj zemlji koja u njih nije uložila ni marku. Pitanje nezaposlenosti i stvaranja novih radnih mjesta nije problem samo BiH već mnogih zemalja u svijetu. Kod nas je dodatni problem što se do posla uglavnom dolazi rođačkim, prijateljskim ili koruptivnim vezama/trgovinom utjecajem, pogotovo kada je riječ o poslovima veće odgovornosti ili ovlasti. Čak kada je za određenu poziciju stručnost i kompetentnost nasušna potreba i prijeka nužda, zna se desiti da jedna od ove tri veze ili u sadejstvu jedna s drugom nadvladaju. Naravno, ne treba smetnuti s uma činjenicu da ima i mnogo pozitivnih primjera kada su stručnost, znanje i kompetencija bili presudni faktori u zapošljavanju.

Prvi maj, kao simbol borbe za radnička prava, kod nas se pretvorio u praznik prinošenja žrtve trbuhu i uživanju. Zamislite koliko će za 1. maj biti zaklano i pojedeno janjadi, koliko će roštilja biti potpaljeno, koliko će barela alkoholnih napitaka biti ispijeno i koliko će raznoraznih otpadaka, aluminijske i plastične ambalaže, papira, i drugih ostataka biti gurnuto u grmlje ili šumu, na obalu rijeke ili ostavljeno u zelenoj travi? Koliko će samo novca biti potrošeno za jedan dan uživanja? Koliko li je onih koji će prinijeti žrtvu za 1. maj a neće je prinijeti za Kurban-bajram.

Kako bi bilo humano, da ima pameti, kao što je nema, pa da se dio tog iznosa koji će se utrošiti za 1. maj usmjeri u općekorisne svrhe kao što je zbrinjavanje socijalno-ugroženih, kupovinu ogrijeva porodicama teškog materijalnog stanja, pomoć studentima koje roditelji teško mogu školovati bez potpore dugih, pomoć nezaposlenima itd. Hoće li se oni koji proslavljaju Prvi maj, dok budu prinosili slasni zalogaj svojim ustima za 1. maj prisjetiti da u BiH živi 509.907 hiljada nezaposlenih ili zapitati kako oni sastavljaju kraj s krajem, kako onaj bolesni dedo i nana žive od 300 ili 400 km penzije? Prvi maj bi trebao biti dan solidarisanja sa radnicima koji se sve više porobljavaju, izrabljuju, koji rade a ne nagrade se adekvatnom nadnicom, trebao bi biti dan solidarisanja sa onima nad kojima se vrši mobing, koji se tjeraju da rade prekovremeno a to im se možda ne plati, dan solidarisanja sa onima koji traže posao ali ga ne pronalaze, dan solidarisanja sa onima koji su stekli uslove za penziju ali je ne primaju zbog neuplaćenih doprinosa.

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top