Stazama domovine: Vrh Džamija na Visočici
Vrh Džamija je najviši na planini Visočica. Putem do vrha prođe se pored dvije lijepe nekropole sa ukrašenim stećcima. (Do prve nekropole vodi asfaltna cesta pa je to možda doprinijelo i nekim ne tako lijepim ukrasima – neuglednim grafitima.)
U podnožju vrha se nalazi plato koji se zove Jezera sa sezonskim potokom i jezercadima, odnosno barama koje nastaju u vrijeme topljenja snijega a potom poniru u krežnjačkim stijenama. Na Visočicu se stigne iz pravca Sarajeva preko Lukavice i Krupca, gdje skrećemo prema olimpijskom centru Bjelašnica kroz koji i prođemo dalje put sela Šabići.
Dalje niz kanjon rijeke Rakitnice pa lijevo, odnosno južno preko mosta prelaskom Rakitnice stupamo na prostor planine Visočice. Zapanjeni ljepotom kanjona a zatim i grebenom vrha Vito idemo dalje uz Tušilsku rijeku do sela Sinanovići. Usput prolazimo pored planinarskih domova koji nam se ukažu minut nakon što s desne strane vidimo Tušilsku džamiju. U planinarskom domu je dobro svratiti, javiti se da ostane informacija o našim planovima i uzeti kontakte jer nikad se ne zna hoće li nam trebati pomoć. Istu priliku je dobro iskoristiti da se informišemo o ponudi doma te provjeriti je li potrebno najaviti dolazak na čorbu nakon ture.
Nakon Tušila i sela Sinanovići uputimo se prema stijeni vrha Puzim. Podno Puzima, na prijevoju kod puzimskog mezarja ugledamo vrh Crveni kuk čije padine bivaju crvenkaste zbog hemijskog sastava stijena ali i borovnica, kada im list pocrveni ukraj sezone. Od Puzimskog mezarja ili kako je poznatije, groblja, spuštamo se pa preko mosta ponovo uspinjemo prema Mandinom vrelu između Crvenog kuka i vrha Visočica.
Pametno bi bilo dopuniti zalihe vode pa nastaviti dalje asfaltnom cestom preko prijevoja Oštra bara odakle nam se prvi put otvaraju pogledi prema zapadu, gdje smo se i uputili. Spuštanjem Prokletnicama i niz Biberni do pored česama, značajno gubimo visinu sve do pomenute nekropole stećaka.To mjesto je 54km daleko od centra Sarajeva, odnosno oko 1.5h vožnje.
Tu napuštamo auta i slijedimo planinarske oznake, markacije, desno od stećaka. Prvo travnatom livadom a potom sve strmijom stazom između stijena krećući se put zapada dospijemo na istočni kraj platoa koji se zove Jezera ukraj kojeg nas čeka finalni uspon. Preko tog platoa je nešto teže orjentisati se jer u travi jedva da se nađe poneki kamen na kojem bi planinari postavili oznaku ali dovoljno je slijediti pravac zapada.
Dok hodajući po travi odmaramo stopala od prethodnog terena, pred nama sve više raste greben koji zatvara plato Jezera.
Najviša tačka tog grebena je naš cilj, ali na desnom kraju. Na njemu zamišljamu munaru od sira sazdanu. Pođimo Stazama domovine da saznamo o kakvoj munari se radi.
bir.ba
