Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Na Balkanu upravo nastaje deveta faza genocida – slavljenje

Na Balkanu upravo nastaje deveta faza genocida – slavljenje

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Prema dr. Gregoriju Stentonu, predsjedniku Međunarodne alijanse za iskorjenjivanje genocida, genocid se razvija u osam etapa. U prvoj se odvija razvrstavanje. Ljudi se dijele na “nas i njih”. Već u drugoj etapi dolazi do obilježavanja protivno volji ugroženih grupa, što prati mržnja. Dehumanizacija je treća faza, odnosno kada jedna grupa poriče humanost druge grupe. Njeni članovi izjednačavaju se sa životinjama, insektima ili bolestima. Etapa četiri jeste organizacija. Genocid je uvijek organiziran. Posebne vojne, paravojne ili policijske jedinice često se obučavaju i naoružavaju. Zatim dolazi peta etapa – polarizacija. Grupe koje šire mržnju emitiraju polarizirajuću propagandu. U šestoj fazi ili etapi dolazi do identifikacije. Žrtve se identificiraju i izdvajaju zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti. Sedma etapa jeste istrebljenje. Ubice ne smatraju da su njihove žrtve ljudi i kreću s masovnim egzekucijama.

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Negiranje ima za cilj da svjesno i namjerno falsificira činjenice, posebno u vezi s uzrocima, ciljevima i karakterom rata, te prirodom zločina, zatim da izjednači izvršioce genocida i žrtve, da namjerno dezinformira i obmani domaću i međunarodnu javnost, ukaže na postojanje više različitih strana i njihovu podjednaku krivicu i odgovornost, da prikriva, minimizira i relativizira genocid, posebno činjenice o broju i statusu žrtava, pri čemu se ublažavaju planska i sistematska masovna i pojedinačna ubistva, kao i da održi prisustvo genocidne ideologije, politike i prakse.

Sve nabrojano jeste ono što možemo sve ove godine čuti od našeg istočnog susjeda, njihove političke, akademske i vjerske elite. Istini za volju, uz jedan mali broj izuzetaka u srbijanskoj akademskoj zajednici, koji su zbog toga godinama žigosani i samim tim sama potvrda da izuzetak potvrđuje pravilo.

Vrhunac negiranja genocida poslije pada Miloševića, čini se, dešava se upravo s režimom Aleksandra Vučića. Srbijanski mediji sve ove godine preplavljeni su raznim oblicima negiranja i umanjivanja genocida, ponižavanja žrtava i njihovih porodica. I ne samo iz medija nego i iz najvišeg zakonodavnog tijela – Narodne skupštine Republike Srbije – možemo čuti stravične i jezive poruke.

Gostujući na televiziji Pink, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić samo je prije nekoliko dana, objašnjavajući njegovu posjetu Potočarima, na 20 godina od genocida u Srebrenici, rekao: “Ali, ako ste primetili, ni tada nisam spustio glavu. Jer ja glavu saginjem tamo gdje ja hoću, a ne gde bi drugi željeli.”

Ova rečenica možda i najslikovitije objašnjava odnos zvanične Srbije prema genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije tada je očito došao da u Potočarima bude ponosan, da drži uzdignutu glavu. Pripadati narodu čiji su članovi izvršili genocid, a biti ponosan na mjestu genocida nije u stanju onaj koji želi katarzu i ozdravljenje. Poduzima se i niz političkih akcija za osporavanje istine o genocidu u Srebrenici, a jedna od njih bilo je i ulaganje ruskog veta na rezoluciju u SB UN o genocidu u Srebrenici, naravno, u koordinaciji sa Srbijom.

Pošto se negiranje genocida bez ikakvih sankcija i sasvim slobodno odvija u javnom prostoru, detaljnom analizom možemo definirati da se u bosanskim i balkanskim okolnostima pojavljuje i deveta faza genocida, koju ćemo nazvati slavljenje genocida i njegovih izvršilaca. U bosanskom iskustvu genocida možemo, dakle, ustvrditi da deveta faza nastupa kada osma, odnosno poricanje, prođe bez zakonskih sankcija. Čini se da smo posljednjih nekoliko godina ušli u fazu kada se po onima koji su osuđeni za genocid daju imena studenskih domova, kada se dodjeljuju ordeni s njihovim imenima, kada se veličaju i proglašavaju herojima, kada se genocid u Srebrenici iz jednog dijela srpskog naroda slavi, a 11. jula se čestita “oslobođenje” Srebrenice. Ovog 11. jula to su uradili utjecajni narodni poslanici i bliski saradnici Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika.

U ovom smjeru išla je i izjava Bakira Izetbegovića, koji je rekao da “genocid ne samo da je negiran već je ušao u jednu takoreći perverznu fazu – fazu slavljenja”. Izetbegović je dodao kako misli da će se u narednom periodu morati dogoditi nešto u međunarodnoj zajednici “jer ne samo da negiraju genocid, ne samo da slave zločince nego žele da završe projekt zločinaca”.

Na sličnu je pojavu, poslije Drugog svjetskog rata, ukazao Adorno pitanjem: “Kako je moguća poezija poslije Auschwitza?” Slično je pitanje devedesetih godina 20. stoljeća postavio istraživač Tomas Kuschman: “Kako je ideja Evrope moguća nakon Bosne”, odnosno genocida u Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća?

Stoga, da zaključimo, sveti je zadatak i odgovornost istraživača, naučnika i intelektualaca da govore istinu i razotkrivaju falsifikate, laži i obmane u vezi s genocidom i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i negiranje genocida. O genocidu ne smije biti šutnje ni ravnodušnosti. Obaveza je istraživača, kako to piše nobelovac Elie Wiesel, da govore u ime žrtava genocida, podsjećaju na njihove patnje i suze te potiskuju strah od zaborava.

Piše: Almir Mehonjić

Stav.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top