“Živ je, čekajte ga” – tužna priča iz Srebrenice o Rudolfu Hrenu
Prije sedam godina, na petnaestoj godišnjici od Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici održan je ukop 775 žrtava. Među bošnjačkim žrtvama našao se i katolik Rudolf Hren.
Tekst koji imate priliku pročitati objavio je Deutsche welle povodom petnaeste godišnjice.
Obitelj Hren došla je u Srebrenicu prije 50 godina i to u nadi za boljim životom. Braća Rudi i Ivo, tihi i vrijedni momci, bili su omiljeni među društvom u gradu. Ivo, koji je poginuo na početku rata, sahranjen je uz hodžu i muslimanske običaje među ostalim žrtvama Bošnjacima. Njegov brat Rudi nakon petnaest godina bit će sahranjen u Potočarima uz katolički obred. Majka Barbara u Srebrenici danas živi sama s uspomenama…
Aleksandar Hren sa suprugom Barbarom i tromjesečnim sinom Rudolfom iz Beočina je 1960. godine došao u Srebrenicu u potrazi za poslom. Tamošnji rudnik tražio je radnike, posebno stručne radnike, priča Barbara Hren: “Zbog stana i posla došli smo u Srebrenicu. Stanovi su bili novoizgrađeni, bilo je posla, otvarao se rudnik.“ Aleksandar porijeklom Slovenac bio je majstor zlatnih ruku, a Barbara, po djedu Rumunjka, bila je laborantica u rudniku. Brzo su u Srebrenici stekli prijatelje, dobili i drugog sina Ivu, udomaćili se. “Djeca su imala društvo, ja sam radila i također imala društvo.“
Suprug joj je umro mlad, a Barbara je sama podizala sinove. Rudolf, ili Rudi kako su ga u Srebrenici zvali, bio je vrijedan, tih mladić, dobar nogometaš. Zaposlio se u tvornici akumulatora, upoznao mladu profesoricu Hatidžu i oženio se. Barbara, sinovi, snaha i unuka Dijana živjeli su u sreći, no onda je došao rat. Braća Hren ostala su u Srebrenici kako bi branili svoj grad. “Rudi je 1992. ranjen u nogu. Nije bio za oružje i borbu, nego se zaposlio u Crvenom križu zajedno sa svojom suprugom Hatidžom“, priča Barbara.
Mlađi sin Ivo poginuo je već 1992., tada nije imao ni 20 godina. Sahranili su ga zajedno s ostalim žrtvama na muslimanskom groblju. “Ivica mi je odmah poginuo. Uzeo je oružje u ruke i odmah poginuo.“
Nakon što su Srebrenicu 1995. zauzeli Srbi, Barbara je zajedno s Hatidžom, malom Dijanom i drugim ženama protjerana za Tuzlu. Rudi je s drugovima krenuo šumom. “Zadnji ga je vidio mesar Mensur i rekao: vidjeli smo ga, živ je, čekajte ga. No mi smo čekale, čekale i čekale petnaest godina, no Rudija nije bilo, a sada su ga ekshumirali“, tužno priča Barbara. Nakon godina izbjeglištva Barbara se vratila u Srebrenicu.
Živi sama s uspomenama i pod lijekovima: “Na katu sam potpuno sama. Moram se skroz naviknuti na samostalnost i samoću, čak i kada me neko posjeti. Niko zapravo neće u Srebrenicu.“
Izvor: dw.com
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
