Zašto je dobro ponekad osjetiti koliko smo mali: Šta nauka otkriva o zadivljenosti

Pogled prema zvjezdanom nebu, veličanstven prizor u prirodi ili trenutak u kojem čovjek zastane pred nečim što ga nadilazi mogu utjecati na način na koji doživljavamo sebe i ljude oko nas. Naučnici taj osjećaj nazivaju „awe“, a posljednjih godina sve više istražuju njegovu vezu sa stresom, zahvalnošću, velikodušnošću i osjećajem blagostanja.

Nekoliko minuta stajali su ispod visokih stabala eukaliptusa i gledali prema njihovim krošnjama.

Nisu vježbali. Nisu razgovarali. Nisu dobili nikakav poseban zadatak.

Samo su gledali.

Nakon toga istraživači su pred njih postavili sasvim drugačiju situaciju. U njihovoj blizini jedna osoba je „slučajno“ ispustila kutiju punu hemijskih olovaka.

Hoće li joj pomoći?

Ljudi koji su neposredno prije toga gledali prema ogromnim stablima bili su spremniji priskočiti u pomoć od ljudi iz kontrolne grupe.

Bio je to jedan od eksperimenata u istraživanju koje su Paul Piff, Dacher Keltner i njihove kolege objavili 2015. godine u časopisu Journal of Personality and Social Psychology. Kroz pet odvojenih studija, u kojima je ukupno učestvovalo 2.078 osoba, istraživači su pokušavali odgovoriti na neobično pitanje:

Šta se događa s čovjekom kada se osjeti malim pred nečim velikim?

Emocija za koju nemamo jednostavnu riječ

U engleskom jeziku istraživači koriste riječ awe.

Na naš jezik nije je jednostavno prevesti jednom riječju. Zadivljenost, strahopoštovanje, ushićenost ili osjećaj veličine približavaju njeno značenje, ali ga nijedna riječ ne obuhvata potpuno.

To je onaj trenutak kada čovjek stoji pred ogromnom planinom, gleda beskrajno zvjezdano nebo, sluša nešto što ga duboko potrese ili svjedoči prizoru koji je toliko velik i neobičan da ga na trenutak izbaci iz svakodnevnog načina razmišljanja.

Psiholozi ga opisuju kao reakciju na nešto što doživljavamo kao golemo i što se ne uklapa sasvim u naše postojeće razumijevanje svijeta.

A upravo tada događa se nešto zanimljivo.

Naše vlastito „ja“ kao da postaje malo manje važno.

Istraživači za to koriste izraz small self – „malo ja“.

Ne znači da čovjek sebe smatra bezvrijednim. Naprotiv. Riječ je o promjeni perspektive: vlastite brige, želje i problemi na trenutak prestaju biti središte svijeta.

U istraživanju Piffa i njegovih kolega taj osjećaj bio je povezan s većom velikodušnošću, spremnošću da se pomogne drugome i prosocijalnim ponašanjem. Autori su zaključili da zadivljenost može pomoći čovjeku da sebe vidi kao dio nečega većeg, umjesto kao centar svega.

Šetnja od samo 15 minuta

Nekoliko godina kasnije naučnici sa Univerziteta Kalifornije u San Franciscu odlučili su provjeriti može li se takvo iskustvo svjesno podsticati.

Okupili su 60 starijih osoba i podijelili ih u dvije grupe.

Obje grupe dobile su jednostavan zadatak: jednom sedmično izaći u petnaestominutnu šetnju tokom osam sedmica.

Ali jedna grupa dobila je dodatnu uputu.

Tokom šetnje trebali su obraćati pažnju na stvari koje izazivaju osjećaj čuđenja i zadivljenosti – pokušati pogledati svijet oko sebe svježim očima.

Istraživači su ih nazvali „awe walks“ – šetnjama zadivljenosti.

Rezultati su bili zanimljivi.

U odnosu na kontrolnu grupu, učesnici koji su išli u takve šetnje tokom vremena prijavljivali su više pozitivnih emocija povezanih s drugima i manje svakodnevne uznemirenosti. Tokom samih šetnji osjećali su više radosti.

Ali istraživači su primijetili još nešto neobično.

Od učesnika je traženo da tokom svake šetnje naprave fotografiju sebe.

Kako su sedmice prolazile, ljudi iz grupe „zadivljenosti“ na fotografijama su zauzimali sve manje prostora, a pejzaž oko njih sve više.

Istovremeno su njihovi osmijesi postajali izraženiji.

Kao da se ono što su psiholozi nazivali „malim ja“ moglo vidjeti čak i na fotografijama.

Važno je, ipak, ne otići dalje od onoga što je istraživanje pokazalo. Nakon osam sedmica nije utvrđena promjena u ukupnim rezultatima za anksioznost, depresiju ili zadovoljstvo životom. Rezultati se zato ne mogu svesti na popularnu tvrdnju da „šetnja prirodom liječi depresiju“.

Pokazali su nešto suptilnije: način na koji usmjeravamo pažnju tokom sasvim obične šetnje može biti povezan s našim svakodnevnim emocionalnim iskustvom.

Čovjek koji gleda – i čovjek koji razmišlja

Za muslimanskog čitaoca ovdje se otvara još jedna zanimljiva perspektiva.

Ne zato što bismo trebali tvrditi da je savremena psihologija „dokazala Kur’an“. Kur’anski ajeti nisu udžbenik psihologije niti im je potrebno da ih neko laboratorijsko istraživanje potvrdi.

Ali teško je čitati ova istraživanja, a ne primijetiti koliko je gledanje svijeta, zastajanje pred njegovom veličinom i razmišljanje o stvorenom prisutno u kur’anskom govoru.

„U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana, zaista su znamenja za razumom obdarene…“

A zatim Kur’an opisuje te ljude kao one koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i ležeći i koji razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje, nakon čega izgovaraju:

„Gospodaru naš, Ti ovo nisi uzalud stvorio…“ (Ali Imran, 190–191)

Zanimljivo je da Kur’an čovjeka ne poziva samo da pogleda.

Poziva ga da razmišlja o onome što gleda.

Nebo, Zemlja, smjena dana i noći, kiša, biljke, životinje, ljudsko tijelo – pojave pored kojih čovjek može proći hiljadu puta – u Kur’anu iznova postaju povod za zastajanje i razmišljanje.

Možda je upravo u tome jedna od razlika između gledanja i istinskog posmatranja.

Svijet nije postao manje zadivljujući

Savremeni čovjek vjerovatno vidi više spektakularnih prizora u jednom danu nego što su ranije generacije mogle vidjeti tokom godina.

Na ekranu dugom nekoliko centimetara možemo za nekoliko minuta vidjeti galaksije, okeansko dno, Himalaje, pustinje, rađanje zvijezda i snimke Zemlje iz svemira.

A ipak postoji paradoks.

Što više gledamo – možda se sve manje čudimo.

Prizor koji bi čovjeka nekada zaustavio danas traje nekoliko sekundi, taman koliko je potrebno palcu da ga pomjeri prema vrhu ekrana.

Možda zato istraživanja o zadivljenosti privlače toliko pažnje.

Ne govore nam nužno da moramo otići na drugi kraj svijeta da bismo pronašli nešto veličanstveno.

Jedan od eksperimenata počeo je običnim gledanjem u stabla.

Drugi običnom petnaestominutnom šetnjom.

A Kur’an čovjekovu pažnju stoljećima usmjerava prema nečemu što mu je još bliže:

nebu iznad njega, Zemlji pod njegovim nogama i smjeni noći i dana koju doživljava cijeloga života.

Možda nam, na kraju, ne nedostaje stvari kojima bismo se mogli zadiviti.

Možda smo samo zaboravili zastati.

akos.ba