Evo cijelog prijevoda, uz blago dotjerivanje da prirodno teče na bosanskom:
U nizu eksperimenata koji su se bavili onim što je u psihologiji poznato kao „teorija kompenzacijske kontrole“, od jedne grupe učesnika traženo je da se prisjete situacija u kojima su se osjećali slabo, kao da su izgubili kontrolu nad svojim životom i našli se u položaju koji su doživljavali kao prijetnju.
Druga grupa prisjećala se mirnijih situacija u kojima su imali snažniji osjećaj da drže stvari pod kontrolom.
Zanimljivo je da je prva grupa, ona koja se prisjećala trenutaka slabosti, pokazivala izraženiju sklonost strogoći, nametanju kontrole, odlučnosti i dominaciji. Kod njih su bili primjetniji nervoza i povišen ton, dok se kod druge grupe to gotovo nije pojavljivalo ili je bilo znatno manje izraženo.
Kao da duša, kada se iznutra poljulja njen osjećaj stabilnosti, počne žurno tražiti neku vanjsku sliku snage koja će to nadomjestiti.
Možda zato povišen glas nije uvijek znak snage.
Nekada je to samo pokušaj da se nadglasa drhtaj koji niko drugi ne čuje.
Nije svaki glasan glas dokaz snage. Neki ljudi viču samo da bi prikrili strah za koji ne žele da ga drugi vide – ili da ga oni sami sebi priznaju.
Slabost se ne pojavljuje uvijek u obliku slomljenosti.
Nekada obuče odjeću grubosti, govori zapovjedničkim tonom i pokušava uvjeriti druge u svoju čvrstinu prije nego što u nju uspije uvjeriti samu sebe.
Onaj ko ne vlada sobom često pokušava glasom zavladati situacijom.
Ko ne uspijeva obuzdati vlastite emocije, pokušava izgraditi autoritet grubošću i pribaviti sebi moć povišenim tonom.
Zbog toga vikanje često ne otkriva snažno srce koliko otkriva tijesna prsa koja teško podnose pritisak i ne znaju nositi vlastitu bol a da je ne prebace na ljude oko sebe.
Istinski snažan čovjek ne mora nikoga plašiti da bi dokazao svoju snagu.
Dovoljno je da ostane stabilan kada se drugi uznemire. Da šuti onda kada je šutnja teža od govora. Da odustane iako može uzeti. Da zaustavi svoju ruku onda kada ga vuče da udari. Da obuzda jezik kada ga trenutak ljutnje mami da izgovori riječ koju možda neće moći povući do kraja života.
Prava pobjeda ne počinje uvijek porazom onoga ko ti se suprotstavlja.
Nekada počinje pobjedom nad haosom koji se podigne u tebi.
Lahko je zastrašiti ljude oštrim tonom, povrijediti ih grubim riječima ili ispuniti prostor bukom vlastite ljutnje.
Allahov Poslanik ﷺ rekao je:
„Nije jak onaj koji druge obara, već je jak onaj koji vlada sobom kada se naljuti.“
Tako je naš Poslanik ﷺ u nekoliko riječi promijenio mjerilo snage.
Premjestio ga je s mišića na dušu, s savladavanja drugih na čovjekovo savladavanje samoga sebe.
Čovjek može pobijediti u raspravi glasom, a usput izgubiti sebe.
Najbučnije bitke nisu uvijek i najveće. Neke od najvećih pobjeda dogode se u grudima čovjeka koji proguta svoju srdžbu dok ga sve u njemu poziva da je izbaci.
Nakon mnogo godina možda se nećeš sjećati koliko si puta povisio glas i izgubio živce.
Ali ljudi oko tebe hoće.
A ono čega ćeš se ti sjećati jesu oni trenuci kada si bio na ivici da eksplodiraš, a onda odlučio pobijediti protivnika kojeg je u životu najteže pobijediti.
Onoga koji živi u tebi. Samoga sebe.
Prijevod i adaptacija: akos.ba
