Vjera nije izgovor za pasivnost

Moj prijatelj doktor reče mi, namigujući:

„A šta kažeš na one koji tvrde da je vjera opijum? Da uspavljuje siromašne i obespravljene kako bi mirno podnosili nepravdu i siromaštvo, sanjajući o Džennetu i hurijama, dok bogate ostavlja u njihovom bogatstvu, predstavljajući ga kao njihovo pravo i govoreći da je Allah ljude stvorio na različitim stepenima?

I šta kažeš na one koji tvrde da vjera nije došla od Allaha, već da je nastala na Zemlji kao proizvod društvenih okolnosti i potreba, kako bi postala oružje jedne društvene klase protiv druge?“

Time je aludirao na materijaliste i njihove ideje.

Rekao sam: Teško je naći tvrdnju koja je dalje od istine od one da je vjera opijum.

Vjera je, u svojoj suštini, obaveza, odgovornost i teret koji čovjek preuzima. Ona nije oslobađanje od obaveza i odgovornosti. Prema tome, vjera nije bijeg od odgovornosti niti je opijum.

Naša vjera traži djelovanje, a ne lijenost: „I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti…’“ (Et-Tevbe, 105)

Mi govorimo o tevekkulu – oslanjanju na Allaha – a ne o pasivnosti pod izgovorom oslanjanja na Njega.

Tevekkul kod nas podrazumijeva da čovjek učini sve što je u njegovoj moći, uloži krajnji trud i iskoristi sva sredstva koja su mu dostupna.

A tek nakon toga svoje stvari prepušta Allahovoj odredbi i Njegovoj odluci:

„A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha.“ (Ali Imran, 159)

Dakle, prvo odluka i trud.

Poslanik ﷺ rekao je čovjeku koji je htio ostaviti svoju devu nevezanu, oslanjajući se na to da će je Allah sačuvati „Sveži je, pa se onda pouzdaj u Allaha.“

Drugim riječima: prvo učini ono što je do tebe, sveži devu, a zatim se osloni na Allaha.

Vjera je budnost, pažnja i svijest. Ona znači neprestano preispitivanje sebe i nadziranje vlastite savjesti – u svakom postupku, svakoj izgovorenoj riječi i svakoj misli.

A to nije stanje čovjeka omamljenog opijumom.

Pravi uživalac opijuma, kaže Mustafa Mahmud, jeste materijalista koji negira vjeru bježeći od njenih obaveza i odgovornosti. On zamišlja da trenutak u kojem živi pripada samo njemu, da nema Onoga Koji će ga pozvati na odgovornost, da ga niko ne nadzire i da nakon smrti nema proživljenja, pa čini šta god mu padne na pamet.

A koliko je takav čovjek daleko od muslimana vjernika koji sebe smatra odgovornim čak i za svoga sedmog komšiju.

Ako neko u njegovom ummetu ostane gladan ili ako životinja bude zlostavljana, on preispituje sebe i pita se je li ispunio obavezu koju mu je vjera stavila na pleća.

Dr. Mustafa Mahmud

Prijevod i obrada: akos.ba