Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Brak i porodica > Porodica kao riznica trajnih moralnih vrijednosti ljudskog društva

Porodica kao riznica trajnih moralnih vrijednosti ljudskog društva

S obzirom da je suvremena porodica u ozbiljnoj krizi, što pokazuju sva istraživanja, potrebno je afirmirati porodične vrijednosti kako bi  porodica, kao osnovna ćelija društva, mogla ispunjavati svoje odgovornosti prema zajednici

U vremenu u kom živimo porodica sve više gubi na svojoj primarnoj ulozi i na značaju. Ako je nekada porodica bila osnovni regulirajući faktor u društvu ona tu ulogu, moramo priznati,  sve manje ima. S obzirom da  se još  u porodicama ostvaruju  prvi socijalni kontakti i uspostavljaju  temelji moralnog, intelektualnog, estetskog i svakog drugog odgoja,  onda je to potrebno podrobnije istražiti. Zašto je to tako? – pitanje je koje se duboko treba ticati sociologa, psihologa, ekonomista, politologa, teologa, komunikologa i niza drugih naučnih i javnih radnika. Ono što je izvjesno jeste da se porodica  kroz historiju,  što je već u ovisnosti od  zahtjeva, izazova i vremena, neminovno mijenjala, ali je u suštini ona,  ipak, u znatnoj mjeri zadržala svoju zaštitnu i odgojno- moralnu funkciju. Porodica  u suštini   poučava trajnim moralnim vrijednostima ljudskog društva, bez kojih ono (društvo) teško da bi opstalo. U tom smislu, samo zdrava porodica može biti „uzor za druge sfere djelovanja i ponašanja.“ (Milić, 2007: 218). Otuda, svako društvo , odnosno politika koja je na vlasti za cilj svog djelovanja, upravo, uzima jačanje zdrave porodice. No, stvarnost je drugačija. Sada su porodice, pogotovo one zapadnog civilizacijskog kruga uveliko izgubile  te vrijednosti samim time što su htjeli- ne htjeli  podlegle društvenim vrijednostima diktiranim i nametnutim „ od strane spoljašnjih institucionalnih aktera, a to je važno za proces razvoja ličnosti jer porodica je u stanju da reaguje kao ‘elastični sunđer između vrijednosnih zahtjeva i njihovog svakodnevnog praktikovanja'“ (Dieter Claseens, 1966., Milić,2007: 220). Koliko su se pojedinci kao osobe kroz iskustva  porodice  prilagodile životnim situacijama ostaje da vidimo. Uglavnom, stabilnost bilo koje porodice  zavisi o tome kako će  odgovoriti  na osobne razvojne potrebe svakog svog člana, te  na taj način kako će  omogućiti  svakome članu da pronađe svoje mjesto u društvu.- piše preporod.com

Nezaposlenost ugrožava porodicu

Posmatrajući porodične odnose  Natan Ekermen u svom djelu „Psihodinamika porodičnog života“ porodicu plastično  opisuje i uspoređuje sa“ polupropusnom membranom, sa poroznom kesom koja članove porodice zatvara i dozvoljava samo selektivnu  razmjenu između njih i spoljnjeg svijeta“. Ukoliko  su te prilike loše onda se kesa sužava i porodica se izolira od sredine, a ukoliko su one povoljne kesa se širi i ostvaruju se kontakti sa spoljašnjim svijetom. Ovakvi odnosi i procesi tiču se socijalizacije koja podrazumijeva prevazilaženje društvenih, moralnih i ekonomskih teškoća. Ono što sada najviše ugrožava savremenu bosanskohercegovačku porodicu, pa i druge porodice u okruženju i Evropi, jeste nezaposlenost  i porast nasilja.

Imajući u vidu ovakav  stav odnosa i  međusobnih  interakcija  porodice i društva, treba voditi računa da „porodica nije samo rezonantna kutija promjena, ona u njima aktivno učestvuje“ (Segalan, 2009: 9). Ona (porodica) svojom osobnošću, nadasve, organizira i štiti  intimnost života svojih članova tako što društvu nastoji skrenuti pažnju na potrebu prava svakog pojedinca. Naravno, svaki član porodice na taj način ostvaruje i pronalazi svoje mjesto u društvu. Što je porodica kompaktnija i ličnosti u njoj odgojenije „sa pozitivnim potencijalom za samostalni život“ (Mahmutović i grupa autora, 2010: 21) to je i društvo zdravije.

Vrlo je važno u tom domenu sagledati proces formiranja ličnosti u porodici. Budući da je taj proces kompleksan i da obuhvata: kultiviranje, socijalizaciju i individualizaciju u razvoju svake  ličnosti, te pogotovo suvremene uslove koji itekako mijenjaju percepciju i ulogu same porodice, koja više nije u stanju adekvatno  pripremiti svoje članove za nove uloge u društvu, to je naša namjera ovim radom tek da  ukažemo ili skrenemo pažnju  na te nove uslove kako bi se porodica i ličnosti u njoj učile ne samo prilagođavanju  određenoj  situaciji i normama ponašanja, nego i razvoju svoje osobnosti. Jer, u krajnosti društvo može biti i ovako i onako, ali čovjek treba i mora zadržati svoje ljudske osobnosti i vrijednosti.

 

 Motivacijska uloga porodice

Drugo je sada pitanje koliko porodica može pružiti u razvoju ličnosti svojih članova. Porodica uveliko motivira aktivnosti svojih članova, tj.  djece u njoj. Jednostavno, ako su roditelji obrazovani i dijete će se u znatnoj mjeri povesti za njima. Nasuprot, ukoliko su skloni neredu i incidentima i  njihova djeca imat će  više šansi da budu takva. Ne kaže se  tek  tako – s kim si onakav si, kao i ne pada iver daleko od klade. Ako u porodici vlada duh tolerancije i saradnje- dijete koje odrasta u takvoj atmosferi lakše će se uklopiti , odnosno integrirati u društvo. Na isti način prenose se i moralne, kulturne, humane i druge vrijednosti. Individua tj. svaki član porodice, nadalje,  preuzevši tako neophodne vrijednosti  prerađuje ih i sortira, svodeći ih na zajedničke vrijednosti društva. O tom pristupu   T. Parsons  ima stav prema kome je individua,  ustvari, „igrač uloga“, a sličnog mišljenja je i M. Sapiro. „U krajnjoj liniji, i  ovo shvatanje socijalizacije  se svodi na teoriju  ličnosti  sistemu uloga, te je socijalizacija shvaćena kao adekvatno pripremanje za vršenje društvenih uloga“ (Golubović, 1981: 247). Riječ je o  procesu  razvoja ličnosti koji se  odvija  uporedo sa socijalizacijom i individualizacijom. Jedno bez drugoga ne ide. Roditelji su prvi koji u procesu prenošenja i odgoja trebaju podstaći  sposobnosti djeteta, te uz metod socijalizacije usmjeriti ga ka korisnom članu društva. Prva saznanja djeca uče i preuzimaju od roditelja, a druga, ona u širem smislu, poprimaju od društva i okruženja u kojemu žive. U ovisnosti od toga koliko su ti odnosi interaktivni, pod normalnim uslovima, zavisiti će i dalji razvoj ličnosti, odnosno njegovo poimanje slike svijeta i slike o sebi. Ako te ličnosti valjano shvate sebe i odnose u društvu to će i ono biti zdravo.  Na osnovu tih interakcija dijete se praktički  socijalizira i ostvaruje svoja prava. Porodica je, stoga, ključna u povezivanju svake ličnosti sa društvenim sistemom u kom žive. „Indivudualnom identitetu potrebna je podrška porodičnog identiteta, a porodičnom identitetu podrška šire zajednice“ (Ekerman, 1966. :47 )

Dakle, iz porodice svaka ličnost crpi ona iskustva koja će joj biti nužna u prihvatanju ili neprihvatanju raznih životnih situacija. Iskustva koja nosimo iz našeg društva ( bosanskohercegovačkog)  kazuju da  na proces  odrastanja, odnosno razvoj ličnosti najsnažnije su  djelovali živi primjeri, osobe iz stvarnog života. Najbolji primjeri bili su nam sami roditelji. Riječ je o odgojnom uzoru po kojem roditelj djeluje na dijete. U tom kontekstu, čak i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta (1989.g.) ističe: „Roditeljski autoritet jeste skup prava i obaveza čiji je cilj dobrobit djeteta. On pripada majci i ocu sve do punoljetstva i osamostaljenja djeteta kako bi zaštitili njegovu sigurnost, zdravlje. I moralne vrijednosti, da bi osigurali njegov  odgoj i omogućili mu razvoj uz poštovanje njegove ličnosti. Roditelji uključuju dijete u donošenje odluke u vezi s njim, prema njegovoj starosti i stupnju zrelosti.“

Roditelji  su ključni faktor u odgoju djece. Oni svojim primjerom pokazuju šta se od djece traži i kakva ona treba da budu. Pri tome ne treba miješati kompetencije, jedno je uloga roditelja, a drugo uloga djeteta. Kvalitetan odgoj pretpostavlja da roditelji svojim odgojnim djelovanjem i toplim međuljudskim odnosima utječu na sigurno i zdravo odrastanje djeteta. Ono  što posebno oblikuje te odnose jeste emocionalni odnos, a to znači povezanost i privrženost roditelja i djece, te međusobno povjerenje zasnovano na poštovanju. Samo tako dijete će uvažiti društvene uzorke ponašanja i time preuzeti odgovornost.

Otuda,  polazeći od mišljenja  Parsonsa da je porodica „ tvornica koja proizvodi ljudske ličnosti“, –  porodicu s pravom možemo promatrati kao mjesto gdje se razmjenjuju osjećanja unutar njenih članova. U zdravoj porodici roditelji pružaju ljubav i brigu svojoj djeci, a djeca svojim emocionalni stavovima uzvraćaju. Zadovoljno dijete uzvratit će ljubavlju i povjerenjem, a nezadovoljno nepovjerenjem i odbojnošću. U odgoju nužno je uspostaviti ravnotežu.

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top