Islamske temeU Fokusu

Žene pravovjerne: Hatidža – prva žena u islamu

U doba džahilijjeta zvali su je: “Čista”, zbog njenog poštenja i neporočnosti, a kada bi je opisivali opisivali bi je kao “gospođu” Kurejševićkih žena.

Hatidža u doba džahilijjeta

Hatidža, kćerka Huvejlidova bin Abdul-Uzza ibn Esad, bila je iz plemena Kurejš, ogranak Esed, nazvana Iskrenom, prva je majka pravovjemih i prva žena plemenitog Poslanika, kao i majka njegove djece (izuzev Ibrahima).

U doba džahilijjeta bila je udata za Ebi Halet ibn Zarare Et-Temimijja s kojim je rodila Hinda koji je prihvatio islam, bio Poslanikov prijatelj i učesnik Bedra. U prvom braku rodila je još jednog sina po imenu Halet ibn Ebi Halet koji je takode pristao uz Poslanika. Nakon smrti prvog muža Ebi Haleta udala se za Atik ibn Abida EI-Mahzumija, i iz ovog braka rodila se kćerka kojoj su dali ime Hinda koja je kao i njena braća po majci prihvatila islam.

Poslije Atikove smrti udala se za najboljeg muža Muhammeda sina Abdullahova. U doba džahilijjeta zvali su je: “Čista”, zbog njenog poštenja i neporočnosti, a kada bi je opisivali opisivali bi je kao “gospođu” Kurejševićkih žena.

Hatidža kao trgovac

Kao bogata, ugledna trgovkinja, Hatidža je zapošljavala mnogo ljudi. Bila je veliki konkurent ostalim Kurejšijama koji su bili poznati kao veliki trgovci.

Jednom prilikom, dok su sjedili Ebu Talib i njegov sinovac Muhammed, amidža reče bratiću: Slušaj sinko. Ja sam siromašan čovjek, a došla su teška vremena, godine nepouzdane za nas jer nemamo sredstava niti trgujemo. Hatidža je prvakinja tvoga naroda, a ovih se dana sprema za Siriju. Ona traži trgovce i pratioce za karavanu, pa bi bilo dobro da se ponudiš jer će prije uzeti tebe nego druge zbog tvoje neporočnosti za koju je sigurno čula.

Muhammed alejhisselam je rekao: Možda ona sama pošalje po mene!? Hatidža je šula za razgovor izmedu amidže i bratića mu, a pošto je znala za Muhammeda alejhisselama da je pošten i pouzdan, poslala je po njega. Kada se odazvao ponudila mu je da kao trgovac sa njenom karavanom pođe u Siriju. Dala mu je najbolju robu, a kao pomoćnika mu odredila jednog dječaka po imenu Mejsir. Tako je Poslanik prihvatio ponudu i kao trgovac otišao u Siriju.

Poslovni partner postaje životni drug

Iz Sirije Muhammed alejhisselam se vratio sa zaradom kakvu Hatidža do tada nikad nije ostvarila. Kada se dječak, saputnik Muhamemmeda alejhiselam za Siriju, vratio i ispričao Hatidži o lijepom putovanju sa Muhammedom, te o njegovoj umješnosti, poštenju i lijepom moralu, Hatidžino srce je zaigralo. Poželjela je da taj čovjek, kome je odista teško naći sličnog, bude ne samo njen partner u trgovini već i saputnik u životu.

Mladić bez mladićke požude (grijeha), trgovac bez požude trgovca, siromah koji ima dostojanstvo. Kurejšija, a u njemu ni truna oholosti Kurejševića!?

Ali, običaj je da muškarci prose žene, kako sada da žena prosi muškarca? Taj problem Hatidža je na vrlo lijep način riješila posredstvom prijateljice Nefise.

Poslala je Nefisu da uputi Muhammedu alejhisselam nekoliko pitanja. Šta te spriječava da se oženiš? upitala ga je Nefisa. Odgovorio je: U svom posjedu nemam ništa. Ona ga opet upita. A ako bi tvoja potražnja bila zadovoljena imetkom, ljepotom i valjanošću?

Muhammed alejhisselam reče: A ko mi to može pružiti?

Nefisa odgovori: Hatidža!

Poslanik je upita: Kako da to učinim?

Nefisin odgovor je bio: To je moja briga. Poslanik je prihvatio ponuđeno a Nefisa je požurila Hatidži da je obraduje onim što je postigla ovim razgovorom.

Nedugo poslije toga Hatidža je odredila sastanak gdje će se naći Muhammedove amidže sa Hatidžinom porodicom. Tako su Muhammed i njegova dvojica amidža Ebu Talib i Hamza isprosili Hatidžu od njenog amidže Amr ibn Eseda. Ugovoren je mehr od dvadeset krava. Muhammed je tada imao dvadeset pet a Hatidža četrdeset godina.

Uzoran brak

Da je Muhammed alejhisselam htio, mogao se oženiti djevojkom, od Kurejševićkih djevica, umjesto udovicom koja se već dva puta udavala i koja je već ušla u četrdesetu godinu života, čije lice skoro da se već izboralo a kosa posijedila. Da mu je bilo do tjelesnih užitaka i zadovoljenja strasti mlada djevica bi imala prednost. Bio je poznat, ničim ukaljan Kurejšija i Hašimija čija se prosidba ne odbija. Kao ličnost jako stabilan, lijepog morala i vanjštine i iz čuvene porodice. Bio je u usponu a svijetla budućnost pred njim. Međutim… On je tražio veliko srce i razboritost i našao ih je u Hatidži!!!

Nalazi se pred Hatidžom koja je u to vrijeme kod Kurejševića bila prva žena po porijeklu, kao i najuglednija i najbogatija od njih. Zbog te osobenosti veliki broj Kurejševićkih velikana i uglednih željeli su je za ženu. Mnogi su je prosili, ali ih je ona redom odbijala.Osjećala je da prose njeno bogatstvo, a ne nju lično. Prosili su bogatu Hatidžu, a ne Hatidžu ljudsko biće.

Odbila je Hatidža najuglednije Kurejševiće, a nije joj smetalo da se ponudi siromašnom mladiću koji radi kod nje. Ona je u Muhammedu našla svoj ideal i odabrala ga srcem plemenitim.

U stvari, za sebe je odabrala vječnost i ušla u historiju kroz nasvjetlija, najšira vrata.

Pa ko je preči Muhammedu od Hatidže? Ko je preči Hatidži od Muhammeda!? Najpreče je da žena koju su prozvali (et-Tahira) “Čista” pripadne čovjeku koga su prozvali (el-Emin) “pouzdani” ili “čestiti.” “”,čestite (žene) su za čestite (ljude) a čestiti (ljudi) su za čestite (žene)”, (En-Nur 26)

Taj brak je bio odista srećan i uspješan, vedar, bez ijednog dana oblačnosti. Njegovu bistrinu nije pomutila omamljenost imetkom bogate žene niti uobraženost mladića njegovom mladošću, nego je sva njegova mladost pripadala njoj, a sav njen imetak bio je njegov.

Trošio je iz tog imetka u ono što je vidio da je potrebno i da je dobro.

Jedne sušne godine došla je Halima Sa’dija, Poslanikova dojilja, do Poslanika. Počastio ju je i ugostio, a kada se vraćala od njega sa njom je poslao mužjaka deve koji je nosio vodu i četrdeset grla iz Hatidžina imetka.

Hatidža je bila prva Poslanikova žena i ostao je sam sa njom do kraja njenoga života. Izrodila mu je svu djecu, osim Ibrahima. Rodila mu je dva sina i to: Kasima koji je najstariji, po kojem je Poslanik dobio naziv Ebu Kasim, Abdullaha koga su zvali “dobri” ili “čisti”. Pored ova dva sina Hatidža je rodila sa Poslanikom i žensku djecu: Rukejju, Zejneb, Ummi Kulsum i na kraju Fatimu, njihovu najmlađu kćerku. Sinovi, Kasim i Abdullah su umrli u doba džahilijjeta, dok su kćeri dočekale islam i učinile hidžret sa svojim ocem, tada Allahovim Poslanikom.

Očekivali su da će Hatidža pasti u stanje malodušnosti nakon smrti sinova sa čovjekom koga voli, a posebno što je to bilo u vremenu kada su se živa ženska djeca zakopavala. Medutim, Hatidža je i tada kao i uvijek bila primjer veličine razboritosti, vjere i strpljenja.

Hatidža kao vjernica

Tri su žene istaknute u životima trojice poslanika, donosilaca triju velikih vjera: Asija – žena Fir’anova u životu MusaaMerjema – kćer Imranova u životu Isaa, i Hatidža – u životu Poslanika Muhammeda alejhisselama. Svaka od njih podržavala je na neki način poslanika prije poslanstva i brinula se o njemu na najbolji način. Svaka od njih je vjerovala u ono što je kojem od njih objavljeno.

U vezi s tim, Poslanik je ove potpunosti zaokružio jednim hadisom kada je rekao: Veliki je broj ljudi upotpunio njihovu vjeru i ljudskost, a od žena su to učinile samo Merjema kći Imranova, Asija žena Fir’anova i Hatidža kći Huvejlidova.

Mudrost veli: ‘Iza svakog velikog čovjeka stoji i žena kao siguran oslonac, bilo da mu je ona majka ili supruga.’

Dakle, Hatidža je bila žena koja je bila iskreni pomagać i sigurni oslonac Muhammedu alejhisselam.

U džahilijjetu mu je pomagala da očuva svoj život daleko od kumira, alkohola, kocke, besposlićarenja i strasti. Bila mu je pomagać u trenucima povučenosti, meditacije, izoliranosti od svakodnevnog života i njegove buke. Opskrbljivala ga je i omogućavala mu svake godine da ramazan provede u pečini Hira, iako se to nije slagalo sa njenim osjećajima, jer joj nije bilo svejedno kao ženi ako odsustvuje samo jednu noć, a kamoli tolike noći.

Ali, ona je osjećala da njen muž nije kao ostali ljudi i da ono što on radi nije bez cilja. Neka njegova stremljenja budu uzdignuta a njegova dobrota stigne do najvišeg stepena.

Ponekad ga je posjećivala i provodila neko vrijeme s njim u ovoj pečini, a katkad bi ostajala s njim danima i noćima praveći mu društvo i pazeći ga. Njenu pokornost prema Muhammedu alejhisselam prije poslanstva i hitrinu u ispunjavanju njegovih želja ilustruje primjer da, kada je primijetila njegovu naklonost prema Zejd ibn Harisu, njenom robu, ona mu ga je poklonila. Svojim postupkom doprinijela je tome da Zejd bude jedan od prvih koji su prihvatili islam.

Ovo je Hatidža u doba džahilijjeta. O tome kakva je bila nakon primanja islama saznajemo iz onoga što kaže Aiša. Najsvjetliji slučaj je kod primanja Objave u pečini Hira. Džibril je Poslanika u trenutku spuštanja Objave iscrpio do posljednjeg atoma. Drhteći skoro u bunilu, vratio se Hatidži i rekao: “Pokrij me, pokrij… Zaista sam se preplašio!!!”

Ovaj trenutak Hatidžu nije učinio jednom od onih kod kojih razum bježi od straha. Ovo iznenaženje, čudo i neobičnost nije je spriječilo da pravilno rasuđuje i razborito misli.

Pronicljivošću i zdravim razumom prepoznala je Allahov zakon u ponašanju Njegovog roba, pa je sa sigurnošću i ubjeđenjem rekla svome mužu: Tako mi Allaha, Allah tebe neće poniziti, pokazuješ milosrđe, paziš rodbinu, podnosiš sve, zarađuješ izgubljeno, istinu govoriš, dočekuješ i ugošćuješ goste.

U drugoj predaji se prenosi da je rekla. Obraduj se i ohrabri, sine amidžin! Tako mi Onoga u čijoj je ruci život Hatidžin mislim da ćeš biti Poslanik ovoga ummeta.

Ona se nije zadovoljila samo riječima utjehe nego ga je odvela do svog amidžića Vereke ibn Nevfela koji je u doba džahilijjeta bio kršćanin. Poznavao je hebrejski i prepisivao neke citate iz Indžila. Hatidža mu je rekla: Dragi amidžiću, saslušaj tvog rođaka, tj. mog muža. Vereka ga je upitao: Šta se dogodilo (šta si vidio )? Tada mu je Poslanik ispričao šta je vidio i doživio. Vereka je nakon toga rekao: To je melek od Allaha poslat, koji je i Musau dolazio. Tako je Hatidža bila osnov milosti, povjerljivo utočište i sigurna zaštita za Muhammeda alejhisselam.

Uvijek je bila uz njega kada je osjećao tegobu ili neugodnost. Bila je riznica svega što mu je bilo potrebno i nada njegova kada bi posustao, smirenost i pouzdanost kada bi ga život u ćorsokak satjerao. Ibn Ishak prenosi: Hatidža je prva povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u ono što mu je objavljeno. Ona mu je bila olakšanje od Allaha dato. Ona mu je to bila jer nigdje nije mogao čuti lijepu riječ, svi su ga napadali i u laž ugonili, što ga je jako žalostilo, a Allah mu je dao olakšanje u Hatidži. Ona ga je bodrila i tješila i savjetovala mu da se ne obazire na postupke pojedinih ljudi. Dijelila je s njim svu težinu poslaničke misije. Pomirila se i bila zadovoljna bolima koje je donijelo poslanstvo. Kada bi išao medu ljude išla je s njim. Okusila je težinu bojkota i gorčinu gladi, i pored toga što je imala svega u izobilju i mogla živjeti lagodnim životom. Zato nije nimalo čudno što je njoj poslat selam preko Džibrila.

Buharija prenosi od Ebu Hurejre: Došao je Džibril Allahovom Poslaniku i rekao: O Allahov Poslaniče! Evo ti dolazi Hatidža sa zdjelom hrane, pa kada dode prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene i obraduj je dvorcem u džennetu od suhog bisera u kome nema buke niti neprijatnost.

Suhejl kaže: Dvorac je ovako opisan zato što ona nikad nije podigla glas na Poslanika, niti ga je ikad bilo čime zamarala, a kamoli viknula na njega i osora bila.

Smrt i ispunjenje

Deset godina po poslanstvu a tri godine prije Hidžre, Allahova odredba koja iskušava vjeru u ljudima je htjela da odvoji od Poslanika njegovu voljenu ženu Hatidžu koja mu je, kako kaže Ibn Hišam, istiniti pomagač u islamu.

Na malo prije njene smrti umro je njegov vjerni pomagač, amidža mu Ebu Talib. Hatidža je bila unutrašnje utočište, dok je Ebu Talib bio pomoć i podrška spolja, tj. tjelesni zaštitnik. Smrt to dvoje ljudi je ostavila duboke tragove u duši Poslanika. To je dovelo do toga se ova godina nazove “godina žalosti.”

Hatidža je umrla, ali Poslanikovo sjećanje na nju u njegovoj duši nije nikad umrlo. Sjećanja su ostala bistra tokom cijelog Poslanikovog života.

Uvijek je se rado sjećao, ljubazan bio prema njenoj porodici i srdačan prema njenim prijateljima. Aiša, poslije nje Poslaniku najdraža žena, i nakon njene smrti bila je ljubomoma na nju. Prenosi da Poslanik gotovo nikad nije izašao iz kuće a da ne spomene Hatidžu i to na najbolji način. Aiša nastavlja: To spominjanje je jednog dana izazvalo u meni ljubomoru pa sam rekla: Zar nije stara zamijenjena ljepšom od nje?Poslanik se tada rasrdio da mu je kosa zadrhtala pa je rekao: Tako mi Allaha, On mi nije dao bolju od nje; vjerovala je u mene kada su me ljudi odbacili, vjerovala mi je kada su me drugi u laž ugonili, pomogla me svojim imetkom kada su me ljudi bojkotovali, a Allah mi je samo s njom podario djecu. Aiša zatim kaže: Rekla sam sama sebi: Nikad je više po ružnom neću spominjati.

Neka joj se Allah smiluje i zadovoljan njome bude. Neka je nagradi radi svoga Poslanika i njegova poslanstva najljepšom nagradom za iskrene!!!

Amin!!!

Piše: Jusuf el-Qardawi

Akos.ba

Povezani članci

Back to top button