Volimo li mi Bosnu i Hercegovinu?

Ne možemo a da ne primjetimo hvalospjeve po društvenim mrežama, puna usta ljubavi prema domovini, raznorazne patriotske slike i citate, i tu smo, tu, na društvenim mrežama – prvi, a u zbilji? – daleko od onoga šta prikazujemo.

Dužnost čovjeka, kao stvorenja koje je odlikovano nad drugim stvorenjima razumom i govorom, je da pretoči svoje riječi u djela i tek tada će čovjek zaokružiti sebe kao cjelinu koja ima svrhu u društvu u kojem obitava, u protivnom, čovjek će biti pasivni posmatrač dešavanja oko sebe, bez mogućnosti da doprinese drugima.

Pogledajmo istini u lice

Ne volimo Bosnu i Hercegovinu jer ne radimo da nam život u njoj bude bolji.

Ne volimo Bosnu i Hercegovinu jer podržavamo korupciju i nepotizam, nepravdu i obespravljivanje drugih, šutimo kada se drugima čini zlo, a nas ne diraju, a u kojem slučaju da se zlo uradi nama, onda bi nam drugi bili krivi.

Ne volimo Bosnu i Hercegovinu jer prepisujemo na testovima u školama i ispitima na fakultetima žudeći za pozicijom i radnim mjestom, profesori i profesorice zadovoljno trljaju ruke zbog raznih koristi, a odgajaju generacije nesposobnih ljudi koji neće biti u stanju izvršavati svoje obaveze.

Ne volimo Bosnu i Hercegovinu jer biramo ljude kojima je lični interes ispred naroda, biramo ljude da sjede u udobnim foteljama kojekakvih skupština, umjesto da glasamo za moralne, obrazovane i hrabre ljude.

I ne, ne volimo Bosnu i Hercegovinu jer smo licemjeri i dvoličnjaci, idemo u džamije, crkve, sinagoge, klanjamo se i molimo Bogu, a jedni druge ne volimo, mrsko nam se i pozdraviti, a kamoli nešto više od toga, kao volimo svoje, a poštujemo tuđe, a zapravo poštujemo sve što nije naše, a pljujemo i preziremo sve što je naše.

Naposlijetku, šta imamo od svijeta koji je prolazan? Vrijedi li prodati vječnost za ovaj prolazni svijet, kako stati ispred ogledala, a ne moći se pogledati i kako leći u postelju, a ne moći zaspati?

Zbog toga, volimo svoju domovinu i budimo čestiti ljudi koji će djelima potvrditi tu ljubav, jer zaista, kako je rekao i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović:

“Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan.” (10. oktobra 2001. godine, dok je bio hospitaliziran u KCUS-u)

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza