Srebrenica – kolijevka bosanske rudarske djelatnosti

Iako je rudarska djelatnost na teritoriji Domavije, današnje Srebrenice, bila prisutna još u antičko doba, sasvim sigurno je ovo područje doživjelo pravu  rudarsku ekspanziju tokom postojanja srednjovjekovne Bosne, da bi njen vrhunac bio u vrijeme vladavine Osmanlija. Naime, tokom srednjeg vijeka rudarska djelatnost je dobijala sve više na značaju u čitavoj Evropi, pa je slijedom događaja nekadašnja Domavija sve više težila ka razvoju ovog posla. Značaj Srebrenice u evropskim rudarskim okvirima shvatili su i njemački Sasi, narod kojem je rudarstvo bila primarna djelatnost. Uvidjevši da je Srebrenici potrebna radna snaga odlučili su se za masovne dolaske u cilju zasnivanja porodica i naravno što boljem iskorištavanju rudarskih resursa koje je ovaj grad imao. Srebrenica je bila veoma značajno nalazište istoimene rude, a da bi se izbjegli potencijalni nelegalni rudari već veoma rano rješeni su pravni zakoni kako za područje Srebrenice, tako i za ostatak države Bosne. Ipak, dosta oštrije zakone o rudarstvu nalazimo tek po dolasku Osmanske uprave na područje naše domovine.

Rudarski zakoni

Kodifikacija opštih rudarskih zakona je izvršena za vrijeme sultana Sulejmana (1536.) Ipak, četri zakona treba izdvojiti, a oni u prijevodu znače: Rudarski kanuni i odredbe, Kanuni i rudarski nazivi. Carski kanun i uređenje u rudnicima, Stari saski zakon i rudarski običaji. Pored ovih dokumenata koji govore o odnosima unutar rudarske djelatnosti treba još izdvojiti: Timarsko-spahijske deftere, Mukata deftere i Muhimme deftere. Timarsko-spahijski  su dosta opširni i sumarni, popisivani su po sandžacima, te oni sadrže konkretne podatke o visini prihoda u određenim rudnicima. Mukate sadrže zakupe svih značajnijih rudnika i državnih prihoda u kojima se na prvom mjestu nalaze podatci o rudnicima i solanama.

Ovdje nalazimo i podatke o zakupima rudnika čij je zakup trajao u periodu od najčešće tri godine. Ovi defteri se ne ograničavaju na pojedine sandžake već nam daju podatke o svim sandžacim, bolje rečeno oni predstavljaju izvore za cijeli evropski dio carevine. Do sada su pronađena tri ovakva deftera. Muhime sadrže važne odredbe centralne vlasti u Istanbulu, oni obuhvataju period od 1553.-1805. godine. Ovi defteri daju podatke o mnogim naredbama sandžak bezima, kadijama, i ostalim organima vlasti na teritoriji Bosne. Također, ovi defteri sadrže i pravila u organizaciji i proizvodnji u pojedinim rudnicima. Interes nove vlasti bila je da rudna nalazišta što prije stavi pod svoju kontrolu kako bi ostvarivali što veću dobit u početku svoje uprave. Sredinom 16. vijeka najveću proizvodnju srebra imala je Srebrenica, te tako možemo zaključiti da je ovo područje  kontinuirano  bilježilo uspjehe u proizvodnji kako u srednjem vijeku tako i dolaskom osmanlija. Rudnici i solane pripadale su sultanu kao njegov slobodni has pa su kao takve pripadale kategoriji slobodnih posjeta. To je značilo da je sultanu pripadalo pravo ubiranja rente s tog područja. Organiziranje i proizvodnja u rudnicima se najčešće odvijala na dva načina, u neposrednoj organizaciji države i davanju u zakup, što je bilo sve više raširenija praksa. Rudarstvom su se bavile dvije vrste ljudi, pravi rudari koji su zaduženi za vađenje rude i pomoćni rudari koji su zaduženi za posao ložara, rada na peći, kovačnici i drugo. Rudarski poziv  najčešće je bio interesantan hrišćanskom stanovništvu, međutim i veći broj muslimana bio je u nekoj od rudarskih službi.

Najznačajniji rudnici u Podrinju

U srebreničko – zvorničkom području bili su najznačajniji rudnici: Srebrenica i Sase. Srebrenicu je osmanska vlast zatekla kao drugu po naseljenosti varoš (Fojnica, Srebrenica), a po prihodima od srebra ona je predstavljala najznačajniji rudnik u Bosni. Osobiti značaj imala je po tome što je tu od početka radila jedina kovnica novca u Bosni. U vrijeme Sulejmana Kanunija ovdje je stanovništvo bilo klasificirano na povlaštene zanatlije (muslimanski džemat), običnu raju (kršćane u varoši) i filuridžije (rudare kršćane). Carski dio od proizvodnje srebra je iznosio oko 2/3 od ukupnih prihoda u Srebrenici. Ti prihodi u samome mjestu  u 16. st. su iznosili oko 100 hiljada akči, od čega je desetina od srebra iznosila 60 hiljada akči. Međutim krajem 16. st. proizvodnja prilično opada, a i akča znatno devalvira.  U Srebrenici je kovnica postojala i prije Osmanlija, a kada je ponovo proradila u njihovo doba, ne može se tačno utvrditi. Oko 1519. godine prvi put se navode državni prihodi od kovnice, koji su iznosili 400 hiljada akči. Isti toliki prihodi evidentni su kroz cijelo XVI st. Zatim, konkretni prihodi kovnice iz kasnijeg vremena jasno govore o velikom opadanju proizvodnje srebra. Naime, prihod kovnice je i 1604. ostao nepromijenjen, 400.000 akči, a budući da je tada kovana akča težila upola manje nego ranije, znači da se do te godina upola smanjila proizvodnja srebra u Bosni. Treba još spomenuti da ta kovnica u XVI st., a vjerovatno i kasnije, nije davana u zakup. U mukata defterima iz XVI st. evidentni su zakupi svih rudnika u Bosni, ali ne i kovnice u Srebrenici. Osmanlije su također i selo Sase zatekli kao značajni rudnik srebra. Godine 1533. Sase je rudarsko naselje sa trgom sa ukupno 132 kuće, od kojih 24 muslimanske. Među kršćanima, bilo je 17 kuća filuridžija, ali su upravo te godine bili izgubili filuridžijaske povlastice i upisani na harač. Na prvobitni značaj Sasa ukazuje činjenica što je 1488. bio donesen poseban kanun za taj rudnik. Kretanje broja filuridžija u ovom rudniku je najbolje odražavalo stanje rudarstva. 1519. godine je bilo 28 filuridžijskih domaćinstava, a 1604. taj broj je spao na samo njih 7. Sasko rudarstvo je kasnije dijelilo sudbinu rudarstva susjedne Srebrenice, tj. ugasilo se prije sredine 17. stoljeća. Rudarska djelatnost i danas je prisutna u Srebrenici, međutim zbog cjelokupne političke situacije u ovom području njen značaj je u potpuno drugom planu, a nadamo se da će se to u skorije vrijeme promijeniti.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica