Šta ćemo sa ovom matematikom: Kako gledamo na porodice s više djece?

Kad čovjek iz donje klase (one u kojoj čeljad u redu stoje u hodniku pred kupatilom kako bi se svi uspjeli okupat  s jednim bojlerom tople vode) dobije treće ili četvrto dijete, nerijetko se u komentarima tog, po defaultu tradicije mubarek događaja,  čuje  kritika koja kaže: „Rađa sirotinju!“

 Ko biva, glup je i neodgovoran, nema para a rađa djecu.

Teško je tu ostati suzdržan na takav komentar a opet je još teže objasniti tezu koju nosiš u glavi a koja tog istog čovjeka i hanumu njegovu vidi ko borce, kičmu i snagu ove nacije.

Teško  je naći i argumente  koji bi zadovoljili društvene uzuse današnjice, jer , uobičajeno gledano šta je taj čovjek i njegova hanuma dobila rađanjem trećeg, četvrtog ili petog djeteta.

Troškovi života se podižu za jednog novog člana, svi paušali koji se određuju po broju članova porodice, poput onog za vodu i sl., idući mjesec će mu doći uvećani, te po materijalnim standardima gledano tim činom onom sebi nije priskrbio nikakvu sreću i napredak nego dodatne rashode i tegobe na ionako teško stanje.

Matematički gledano ovi spomenuti kritičari su u pravu. No matematika isto tako svjedoči da ukoliko nastavimo trend jedan bračni par jedno dijete u svakoj generaciji gubimo polovicu naše populacije. Ako milion bračnih parova (što je dva miliona ljudi) rodi samo po jedno dijete, jasno ispada da se populacija nakon njih smanjuje na milion insana.

Šta ćemo sa ovom matematikom?

Nerijetko smo tokom prošle  agresije pisali i voljeli čitati o majkama čijih 5 ili 6 sinova  brani Bosnu i Hercegovinu. Bilo je i onih teških životnih priča gdje su te majke za odbranu iste davale svih 5 sinova.

Zanimljivo je da u takvim i sličnim situacijama niko toj „sirotinji“ nije govorio, vas je iz jedne kuće 5 a iz druge ima samo dvoje, pa ne treba svih pet da bude u rovu jer, eto, matematički bi bilo u redu da svaka majka da u odbranu isto.

Nisu ovo lijepi primjeri, teška vremena dozivaju, pa naš mozak bježi od njih.

Teško će takva porodica smoći snage da fakultetski iškoluje na današnjem vaktu troje, četvero ili petero djece, pa je i to argument  koji ide u prilog onoj tezi da rađaju „sirotinju“, jer bez škole ne čeka ih svijetla budućnost ni u starijim godinama njihovog života.

No, šta čeka nas kao društvo ako podržimo ovakvu priču, ako dođemo, a možda skoro već i jesmo, u situaciju da na vijest o dvoje djece u jednoj porodici govorimo „mašaAllah“, u smislu nečeg posebnog i velikog?

Zašto se ljudi koji se odlučuju za više djece, za mnogo više odricanja u životu radi brojnije porodice, prepuštaju sami sebi?

Zašto su jedini vidovi pomoći takvim ljudima, bar za koje sam ja čuo, jednokratne novčane pomoći  kada se djete rodi i „Bog te veselio“.

Namjerno ne spominjem Poslanikove a.s. hadise o ponosu njegovom našom brojnošću i sl.  Znamo ih, ali, zar su oni jedini pokazatelji pozitivnog u imanju više djece, zar i bez njih naše društvo, kad bi ga i lišili religioznog pogleda na svijet,  ne treba  djecu, ne treba  te vrste napredak?

Ja živim na području Medžlisa u kom se članarina Islamskoj zajednici plaća po članu, i nema klauzule kojom bi se bar  simbolično,  kroz tu članarinu olakšalo porodicama s više djece. Da, kažemo mi, MašaAllah, kad čujemo da je neko dobio treće ili četvrto dijete, ali konkretno to se „mašaAllah“ može i cinično shvatiti kao „mašaAllah, još dvije marke mjesečno od novog člana“.

Nisam imao priliku upoznati zapadne sisteme (a ni istočne) kada su u pitanju sistemi socijalne „zaštite“ za porodice sa više djece ali koliko sam shvatio činjenice da li je neko oženjen ili ne, da li ima jedno, dvoje ili više djece, značajno utječu i na same poreze na njegov dohodak pa time i na primanja.

Da li postoje programi u našem društvu, u našoj zemlji, koji se bave ovim pitanjem i da li je ovo o čem govorim problem meni što nisam upućen u više informacija  ili je zaista problem onakav kakvim ga vidim, volio bih znati?

Svakakvim se pitanjima danas bavimo. Kada je vjerska misao u pitanju nevjerovatne su doze „sitnica“ kojima se poklanjaju veliki prostori i o čijem se raspravljanju  troši dosta vremena, pa smatram da bi se i problemima s kojima se suočavaju supružnici koji odluče imati troje i više djece trebalo dati prostora. Bar u mjeri da u moru „džihadista“ ove ili one kategorije, poneko progovori i o tom malom-velikom džihadu očeva i majki koji žrtvuju godišnje odmore u Antaliji i drugim svjetskim ljetovalištima, koji lišavaju svoj dom svakojakih kućnih pomagala, koji krpe odjeću starije djece da bi mogla poslužiti i mlađima i dr., zarad brojnijeg poroda koji će sutra biti kičma i krv ove zemlje.

I rijetki su među njima koji će se požaliti, da je s mukom i last, s teškoćom i zadovoljstvo, oni su se kroz život  osvjedočili, kao i u činjenicu da Bog daje nafaku. Ne pišem ovo samo da bih ukazao na to da im treba materijalno pomoć. Više, ustvari, sve ovo pišem da bi njima, sebi i nama pomogao. Možda bi nama, koji nismo kao oni, pomoglo da bolje shvatimo život kada bi nam se koja riječ više o njima kazala. Možda bi ovo društvo lakše krenulo naprijed kada bi nam ovakvi primjeri bili svijetle tačke. Možda bi na molbe za pomoć u kojima piše da je neko majka ili otac petero djece gledali kao na obraćanje mudžahida a ne jadnika. Možda bi kroz posjete takvim porodicama mogli otkriti nove sisteme življenja, ekonomisanja i zalaganja koje se u usporedbi sa  problemima o kojima inače pričamo i sistemima koje primjenjujemo u životu  mogu  činiti kao mu’džize.

Možda bi u rubrici „uspješne žene“ koju uvodimo u sve časopise i portale bilo mjesta i za majke čiji radni dan počinje hranjenjem dojenčeta u pola pet ujutro a završava u ponoć kupljenjem veša sa štrika.  Možda za tu uspješnost nije uvijek nužno završiti velike fakultete i biti nagrađen na nekom prestižnom takmičenju iz nečeg. Možda…

Ja mislim da je biti majka i otac uspjeh za sebe. Biti majka i otac dvoje djece dupli uspjeh, biti  majka i otac troje i više djece, odgajat ih u marljive, poštene i korisne članove našeg društva je danas borba koja zaslužuje spomen, zaslužuje  orden makar i od nevještih slova kojima sam ovo ispisao.

E.Bajić

rijaset.ba