Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Brak i porodica > Roditeljski scenario: Dijete kao biznis projekat

Roditeljski scenario: Dijete kao biznis projekat

Piše: Ana Bikova

Šetamo parkom moja dobra poznanica i ja. Obje s djecom. Samo što moja djeca tamo negdje naprijed trče, kače se po vratilima i ljuljaškama, a njeno djete se udobno sklupčalo u maminom stomaku. Ona sija od iščekivanja. I sa ushićenjem govori o pripremama za predstojeći događaj. Već je proučila gomilu sajtova, pročitala stotine komentara, odabrala najbolja kolica, auto-sedište, stolicu za hranjenje. Već je putem preporuka pronađen najbolji doktor u porodilištu, najbolji pedijatar koji dolazi kući, najbolji masažer, najbolja škola za rani razvoj, najbolji učitelj engleskog i trener tenisa… Gledam u loptasti stomak a u meni zri pitanje upućeno bebironu, da li će željeti da se bavi tenisom?

– Još obavezno treba da ga damo na ples! Držanje, stav, sposobnost samoreprezentacije! – nadahnuto i radosno moja poznanica završava svoj raport.

Ples? Prikrivam osmeh. Imam i ja priču o plesu i svom sinu…

Prilikom našeg prethodnog susreta, prije godinu dana, ista ta poznanica mi je pričala o master studijama, o strateškom menadžmentu i razvoju biznisa. Sa istom intonacijom kao i sada – o najboljem učitelju engleskog i treneru tenisa, pa mi je i nehotice pala na pamet asocijacija: djete mu dođe još jedan mamin biznis projekat.

Međutim, djetetu ne treba pristupati kao biznis planiranju. Djete uopšte ne dolazi na ovaj svet da bi opravdalo naše nade i živjelo po našem planu. Ono ima svoje zadatke u svom životu. U tom smislu, djete nije nastavak nas samih nego samostalna ličnost. Roditeljske ambicije u pogledu toga kakvo djete treba da bude smetaju da se vidi kakvo djete zapravo jeste.

U tom trenutku moja poznanica već priča o tome kako bi se za šest godina bilo dobro preseliti u kraj blizu jedne prestižne gimnazije gdje uče djeca njene prijateljice. Odlična gimnazija.

– A jesi li ti birala školu za starijeg?

Njeno pitanje koje je neočekivano prekinulo njen monolog, prenulo me je iz meditativnog slušanja. Namah sam osjetila krivicu zbog toga što tako nehajno pristupam planiranju budućnosti svoje djece.

Po principu da je blizu kuće. Vrlo mi se dopada što nam je škola ispred kuće. Sin od prvog razreda ide i vraća se sam.

I to je to?

To je to.

Ali učitelja si birala?

Nisam. U životu će ionako sretati razne ljude. Razne nastavnike, profesore, razne šefove. A oni će imati različite i zahtjeve i karaktere. Ja mu ne mogu cjeli život birati okruženje. Moj zadatak je da naučim sina da uspostavlja odnose sa najrazličitijim ljudima. Uz to, najbolji pedagog i najbolja škola uopšte nisu garancija uspjeha u školi. Svaki učitelj ima u razredu napredne i slabe đake.

– Pa šta onda treba raditi da bi djete bilo odlično?

– A što mora da bude odlično? Lično sam orijentisana na emotivno blagostanje. U ovoj školi, s ovim učiteljem, u ovom kolektivu, mom djetetu je dobro, ugodno. Ako postane loše – razmisliću šta treba mjenjati. Što se tiče uspjeha u školi… moje mišljenje je da to u većoj meri zavisi od truda roditelja nego od učitelja.

Moja poznanica je zaćutala. Onda je postavila pitanje koje se ticalo rane faze mog roditeljstva:

– A kako si birala školu za rani razvoj?

– Nikako. Nismo ni išli. Ja sam lijena majka. Bila sam lijena da ujutru budim djete da ga vozim na predavanja. Mnogo mi prijatnije bilo da se probudimo kad hoćemo, polako da doručkujemo, spremimo se bez žurbe i odemo u najbliži park. Tamo izvodimo eksperimente s pjeskom, brojimo šišarke, hranimo vjeverice…

– A sport?

– Ide na aikido.

– A što baš aikido?

– Zato što mu se dopalo. Sam je izabrao. Počeli smo od umjetničkog klizanja, ali nakon mjesec dana izričito je odbijao da stane na led.

– I ti nisi dalje insistirala?

– Nisam. Zašto tjerati djete da se bavi nečim što ne voli kad se može naći onо što je baš za njega i gdje će imati želju da ide? U muzičkoj školi smo proveli pola godine pa napustili. Bili smo i na kastingu za balet. Mog sedmogodišnjaka su savijali, ispravljali, nameštali mu stopala a onda su rekli da ima osnova za balet i da možemo krenuti na časove. Obradovala sam se kao da su mene primili. Moj san iz detinjstva. Uzgred, i umjetničko klizanje je moj san iz djetinjstva. U gradiću u kome sam ja živjela nije postojao ni balet ni klizanje. Ali on me je brzo spustio na zemlju: „Mama, ti si željela da ja dođem na audiciju? Došao sam. Ali neću da idem na balet.“ A ja sam već vidjela sebe kako sjedim u prepunoj sali, oči pune suza radosnica, zadivljeno gledam sina. Bio je to moj scenario. Koji se nije poklapao sa scenarijem moga sina.

– Pa neeee znaaam – poznanica je skeptično protegla. – Mene su roditelji tjerali da idem u muzičku školu. Završila sam je protiv svoje volje, ali sad sam im vrlo zahvalna što su me naučili da ne odustajem, da savladavam teškoće.

– Zahvalnost roditeljima je lijepa. Ali savladavanje teškoća, osvajanje novih visina može da se uči i ako radiš ono što voliš, što si sam izabrao. Onda se ljepše osjećaš, imaš više snage, i motivacija je potpuno drugačija. Vrijeme je suviše dragocen resurs da bi se trošilo na ono što drugi žele da ti budeš. Sviraš li sada?

– Ne.

– Pjevaš li? Kod kuće ili u klubu?

– Ne, ne pjevam.

– A na šta bi drugo išla kad si bila mala da nisi išla u muzičku školu?

Moja poznanica se zamislila. Pogled joj je odlutao, kao da se zagledala u prošlost.

– Išla bih u školu crtanja. Tada je u njoj falilo djece, moja drugarica je išla pa sam jednom i ja išla s njom. Ali ići u dvije škole istovremeno nije bilo realno. Časovi su se poklapali. Roditelji su insistirali na muzičkoj jer sam u nju išla već nekoliko godina: „Ono što je započeto to se ne prekida!“

– A tvoj sadašnji posao sa čime je povezan?

– Pa znaš to! Reklamna poligrafija, suveniri.

– Znam. Samo sam htela da to sama kažeš i povežeš. Šta je bliže tvom poslu, muzička škola ili škola crtanja?

Ušutila je. A zatim je postavila provokativno pitanje, vjerovatno u nadi da će time srušiti moju teoriju slobodnog izbora:

– A čime si se ti bavila kad si bila mala?

Ako kažem „psihologijom“ ima da mi se smije. Ne, naravno!

Kad sam ja bila mala, postojalo je lutkarsko pozorište. Išli smo po vrtićima i prikazivali bajku o pravilima kretanja u saobraćaju. Onda sam maštala kako ću jednom doći u vrtić, ali ne kao mama neposlušnog lisičića Crvenorepog, nego u ulozi vaspitača.

Šta još? Plesna sekcija. Nastupali smo na dječjim praznicima. Cjeli zimski raspust smo nastupali po novogodišnjim proslavama, igrali kolo sa djecom. I to igranje sa malom djecom mi se dopadalo više od okretanja na sceni.

Škola crtanja. Najviše mi se dopadalo ne klasično slikarstvo nego dekorativno-primjenjena umjetnost. Sviđalo mi se da učim razne tehnike, koristim razne materijale. Kasnije mi je to dobro došlo u radu s djecom u zdravstvenom kampu, obdaništu pa i na studijama jer smo često imali zadatak da kao grupa povremeno pravimo zidne novine, plakate i slično.

Međutim, školi crtanja nisam zahvalna samo zbog toga. Tokom učenja, stekla sam osećaj za kompoziciju crteža. Kasnije su se na to nadovezala znanja iz oblasti psihologije i sada sa dečjih crteža mogu da „čitam“ djetetove emocije. I crtajući zajedno s njim, mogu da korigujem njegovo emotivno stanje. Takođe, umijem da „čitam“ kolaže odraslih koji otkrivaju probleme o kojima oni ne govore naglas zato što ne žele da primjete ili (češće) i ne primjećuju da je u nekom aspektu života na pomolu očigledan nesporazum. Ne znam da li bih sada bila ovoliko zaljubljena u art-terapiju da nije bilo škole crtanja.

Skijanje sam napustila. Zato što sam bila najsporija. I košarku. Zato što sam se stalno plašila da će me lopta zviznuti u glavu. Da li je trebalo da savladavam strah ili da nastavim skijanje umjesto da idem lijepo u školu crtanja? Da li bi moji današnji klijenti koji traže pomoć psihologa i dolaze na art-terapiju imali koristi od toga što sam ja nekada naučila da igram košarku?

I u svojstvu posljednjeg argumenta, ispričala sam svojoj poznanici priču o djevojčici Daši. Dašina mama je još dok je nije bila ni rodila odlučila da će Daša neizostavno postati gimnastičarka i to obavezno šampionka. I našla joj je najboljeg trenera. Ali trener je kazao da je devojčica suviše punačka za jednu gimnastičarku. Suočen s maminom rastrojenošću, dodao je da djevojčica može malo da smrša pa neka dođe za pola godine. I mama odluči da „smrša“ ćerkicu. A meni je, kao vaspitačici grupe u kojoj se nalazi „mlada nada  gimnastike“ palo u zadatak da pratim njeno ponašanje. „Nema dodatka! Nema hljeba! Za nju nema zemička i keks za užinu!“ A Daša je sa suzama u očima tražila hljeba… I nije volela bučne okretne igre. Usporena, maštovita, voljela je da crta, a njeni crteži su za njen uzrast bili očaravajući. Za pola godine Daša, bez obzira na strogo vođenje računa o ishrani, nije smršala. A ja sam sve to vrijeme smišljeno usmjeravala maminu pažnju na ćerkine crteže: „Pogledajte! U ovom uzrastu djeca uopšte ne crtaju sadržajne crteže. Obično nešto tek onako haotično nažvrljaju, djeca u tom uzrastu ne razumiju čak ni šta je gore a šta dolje. Pogledajte! Ona eksperimentiše s bojama! Ona je sama došla do toga da se boje mogu mješati. Daša može da crta od jutra do sutra. Ona ima vrlo izražene sposobnosti za crtanje. Treba da se razvija u tom pravcu.“ Dobro je što je mama poslušala. Daša je dobila priliku da postane talentovana slikarka, a ne pros,ečna gimnastičarka.

– Ih, ne mora da znači – primjetila je skeptično moja poznanica. – To uopšte ne znači da će djevojčica postati talentovana slikarka. Možda za godinu dana prestane da crta.

– Možda. Ali tih godinu dana ona će raditi ono što voli, što joj duša traži, za šta ima sposobnosti. Ima da cvjeta od uspeha a ne da, baveći se gimnastikom, misli kako je lošija od drugih. Djete se brže i skladnije razvija kroz ono što mu se dopada. A to što nauči svejedno će joj ostati za cijeli život, i možda joj sutra u nekoj drugoj aktivnosti dobro dođe.

– Ne možemo se cijeli život baviti onim što volimo!

A zar ti to ne bi htjela? Zar ne težimo tome i kada odrastemo i kada tražimo posao koji će nas ispuniti? Razumije se, svako djete čeka obavezna škola sa obaveznim programom. Zato neka dodatno obrazovanje bude spram onoga što je djetetu u srcu.

Poznanica je zamišljeno zaćutala. Šutnja  je dobar znak. To znači da se unutra odvija neki proces. Naravno da još nije spremna da se složi sa mnom i odustane od svog novog biznis projekta pod nazivom „Moje čudo od djeteta“, ali s druge strane nisam čula ni kategoričko suprotstavljanje. Znači, bebiron je dobio priliku za slobodu izbora. Dečko, nemam ja ništa protiv tenisa. Ali samo ako to ti sam želiš.

Samostalnost kod djeteta je nemoguće gajiti bez priznavanja njegove ličnosti, bez priznavanja njegovog prava na samoopredjeljenje: čime će se baviti, šta će voljeti.

Iz knjige Samostalno dete ili kako postati „lenja majka“

Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov

Izvor: Detinjarije.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top