Psihologija motivacije sportista

Zato je ovaj tekst pojednostavljen te sadrži preporuke za trenere i roditelje koje mogu pomoći da budu motivirani i posvećeni razvoju.

Što je motivacija?

Motivacija se definira kao unutrašnji i/ili vanjski uticaj zadužen za aktivaciju, usmjeravanje, intenzitet i održavanje nekog ponašanja. Najvažniji doprinos našem razumijevanju odnosa između unutrašnje (intrinzične) i vanjske (ekstrinzične) motivacije dolazi iz teorije kognitivne procjene čiji su autori Deci i Ryan. Oni su motivaciju podijelili te opisali njihov međusobni odnos kroz dva moguća aspekta. Naime, Deci i Ryan pretpostavljaju da vanjske nagrade (npr. novac, trofeji, medalje i sl.) mogu uticati na unutrašnju motivaciju na dva načina.

Prvi ili tzv. kontrolirajući aspekt vanjske nagrade dovodi sportista u položaj lutke (pijuna ili marionete) kojom manipulira neki vanjski faktor (npr. organizator natjecanja) i utječe na smanjenje unutrašnje motivacije. Na taj način sportista trenira i natiče se samo kako bi dobio vanjski poticaj i dokazao da je bolji od ostalih konkurenata. S druge strane, vanjska nagrada (npr. pobjeda) može biti povratna informacija i pružiti osjećaj kompetencije. Rezultat je povećana unutrašnja motivacija, a vanjska nagrada djeluje kroz tzv. informacijski aspekt.

Još jedna teorija koja objašnjava pojam i podjelu  motivacije Nichollsova je razvojno utemeljena teorija zapaženih sposobnosti. Zapažena je sposobnost vlastita percepcija o postignuću i kao takva u potpunosti je subjektivna. Razvojno gledano, djeca u mlađoj dobi (do 6 godina) svoje postignuće promatraju u odnosu na svoje posljednje pokušaje. To znači da im okolina u toj dobi nije relevantan izvor motivacije. Nadalje, dijete smatra količinu uloženog napora dokazom visokih sposobnosti i kompetencije.

Zato se smatra da je dijete u toj razvojnoj fazi orijentirano na zadatak (cilj) i to je period visoke motivacije. S vremenom dijete svoje sposobnosti počinje promatrati u odnosu na uspjeh druge djece pa se smatra da razvija ego-orijentaciju, čija je karakteristika niska unutrašnja, a visoka vanjska motivacija.  Dijete se više ne zadovoljava uspješnim obavljanjem  zadatka, već je sklono obavljati zadatak uspješnije od ostale djece.

Važno je napomenuti da, ovisno o funkciji, sportista može isti cilj doživljavati kao orijentaciju na zadatak ili ego orijentaciju. Ovo su razlozi koje sportisti najčešće izdvajaju, a spadaju u orijentaciju na zadatak:

•   Učenje novih vještina i poboljšanje postojećih
•   Uživanje u sportu
•   Fizička uvježbanost i uživanje u dobrom zdravlju
•   Uživanje u izazovu i uzbuđenju koje pruža učestvovanje i naticanje
•   Uživanje u ekipnom druženju (socijalizacija) i druženju s prijateljima

Primjećujete da je navedenim razlozima zajednički predznak uživanje. Ako se svaki od ovih razloga  stavi u funkciju kompeticije, odnosno pobjeđivanja protivnika i sticanje socijalnog statusa, tada se govori o razlozima koji su dio ego-orjentacije. Drugim riječima, ovisno o funkciji, isti razlog može biti dio zadatku usmjerene ili egu-usmjerene motivacije, a najlakše ih je razlikovati po emotivnoj komponenti koju sadrži zadatku usmjerena motivacija, a to je uživanje. Što je još važnije, isti sportaš može istovremeno biti orjentiran na zadatak i ego-orjentiran.

Ako, primjer, teniser na treningu uvježbava svoj kick-servis (loptica prilikom servisa visoko odskoči od podloge) njegova je motivacija usmjerena na tačno taj zadatak (uvježbavanje servisa), a istovremeno je motiviran na pobjeđivanje protivnika na sljedećem turniru, što je oblik ego-orijentacije. Iz ovog primjera jasno je da intervencije sportskog psihologa idu u smjeru istovremenog povećanja obje vrste motivacije.

Nadalje, na ego-orjentiranu motivaciju ne mora se gledati negativno. Naprotiv, sportista mora biti kompetitivan i imati izraženu želju za pobjeđivanjem protivnika.  Međutim, važno je da užitak koji pruža sport i proces treniranja u svakom trenutku bude veći od želje da se osvoji vrijedan trofej, bude prvi i najjači, jer ne zaboravite –geslo Olimpijskih igara glasi: „Važno je sudjelovati, ne pobijediti!“. Nažalost, u savremenom je sportu danas važno pobijediti, što sportu donekle oduzima smisao koji bi trebao imati, a to je užitak i konstantno napredovanje u vještinama izvođenja.

Uticaj okoline na motivaciju sportista

Savremeni sport na vrhunskoj razini zahtijeva izvanrednu tehničko-taktičku, fizičku i psihološku pripremljenost. Na motivaciju u velikoj mjeri utiču „značajni drugi“ koje predstavljaju trener i porodicu sportaša. Trener je ključna osoba u razvoju sportaša. Neki od uspješnih trenera koriste tzv. „TARGET program“ koji služi povećanju zadatku usmjerene motivacije. Tu spada želja za razvojem, napredovanjem, usavršavanjem i sticanjem dodatnih vještina (neovisno o rangu igrača i trenutnoj razini igre). Komponente TARGET programa nude određene sugestije trenerima o načinima stvaranja okruženja (klime/raspoloženja) pogodnog za razvoj samopouzdanja i želje za postizanjem uspjeha.

Komponente TARGET programa su:

1. Zadaci (Tasks) – preporučuje se korištenje raznolikih zadataka (vježbi) na treningu kako bi se igrače/ice zainteresiralo za trening i učinilo trening zanimljivim; naglasak je na uživanju u izvođenju vježbe

2. Autoritet (Authority) – igračima/cama se mora pružiti prilika za aktivno sudjelovanje u odlučivanju prilikom odabira vježbi na treningu i naučiti ih samoocjenjivanju na treningu

3. Nagrade (Rewards) – nagrade se moraju odnositi na pojedinačan trud i napredak, a ne na socijalne usporedbe s drugim igračima/cama (izbjegavanje ego-motivacije)

4. Formiranje grupa (Grouping) – igrače/ice možete podijeliti u grupe (obrambeni igrači) kako bi usavršavali određene vještine (npr. skok, postavljanje u obrani); ako se vježba izvodi u paru, pokušajte podijeliti igrače na način da bolji i lošiji igrači/ce vježbaju zajedno

5. Procjena (Evaluation) – budite oprezni pri davanju kritika; neka one budu umjerene s naglaskom na nedostatku truda, a ne pretjerano kritizirajuće s naglaskom na osobine (npr. snaga, izdržljivost);  na kraju pohvalite igrače/ice za ono što su dobro učinili

6. Vremensko usklađivanje (Timing) – odrediti vremenski period za izvođenje ovog programa

Osim trenera, roditelji su također uključeni u razvoj unutrašnje motivacije. Teoretičari se slažu u činjenici da je orijentacija roditelja najbolji pokazatelj djetetove orijentacije, što upućuje na naučeno ponašanje. Drugim riječima, ako su roditelji orijentirani na postignuće ili ego, vjerojatno će i djete usvojiti takav obrazac ponašanja.

Prema načelima nekih autora, uloga je roditelja da:

•   Potiču nezavisnost i podržavaju nastojanja djeteta u stjecanju samostalnosti
•   Budu srdačni i podržavaju svoju djecu
•   Pružaju utjehu i podršku djeci u slučaju neuspjeha, straha i obeshrabrenja
•   Vjeruju u sposobnosti svog djeteta
•   Budu strpljivi i nagrađuju „male korake“ do uspjeha
•   Suzdržavaju se od kritika i pitanja („Kako nisi pobijedio?“ ili „Zašto si tako igrao?“)

Uloga sportskog psihologa u motiviranju sportista

Cilj svakog sportskog psihologa dobro je upoznati sportistu i otkriti koji su njegovi ciljevi u sportu. Svaki sportista može donekle definirati svoje ciljeve, a psiholog  mu korištenjem popularnih metoda (npr. SMART metoda) može pomoći u definiranju specifičnih (eng. Specific), mjerljivih (eng. Measurable), dostižnih (eng. Achieveable) i relevantnih (eng. Relevant) ciljeva koje sportista nastoji ostvariti u nekom vremenskom periodu (eng. Time). Evo i primjera:

Edi (16 godina) trenira nogomet i redovito igra utakmice za nogometni klub koji svake sezone u juniorskoj ligi završi na nekom od prva tri mjesta. Edi želi biti najbolji strijelac juniorske lige (S). Prošle sezone nabolji je strijelac zabio 20 golova pa Edi želi postići barem 22 gola kako bi ostvario taj cilj (M). U zadnja tri kola Edi je postigao 4 pogotka (A), a dugoročno Edi želi biti bolji igrač (R). Navedene ciljeve Edi želi ostvariti do kraja ove sezone (T).

Nakon dobro definiranih ciljeva, sportski psiholog može motivirati prije naticanja adekvatnom mentalnom pripremom (npr. relaksacijom mišića i vizualizacijom). Ovim tehnikama može se postići stanje dovoljne fizičke i mentalne spremnosti. Sportski psiholog mora biti fleksibilan u pristupu svakom sportašu jer tehnika koja kod jednog sportaša daje odlične rezultate, kod drugog može posve „zakazati“ i obratno. Zato je važno da sportski psiholog raspolaže nizom dostupnih „alata“ kako bi efikasnije obavio sve potrebne procese u okviru motivacije sportaša.

Zapamtite!

Motivacija u životu sportiste jedan je od glavnih faktora koji jamči dobre rezultate i donekle može predvidjeti uspjeh sportaša. Nedvojbeno je da trener, kao ključna figura u razvoju sportaša, može značajno oblikovati sportistu i pomoći mu da se nosi s napornim treninzima i natjecanjima na kojima  mora pokazati svoje znanje i vještine. Kao podrška trenerima služe i sportski psiholozi, koji svojim tehnikama nastoje pomoći u postavljanju, orijentaciji i ostvarenju ciljeva.

Autor: Matej Fiškuš

Izvor: istrazime.com