Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Prije 30 godina, đačke torbe su bile lakše, ali je znanje bilo veće

Prije 30 godina, đačke torbe su bile lakše, ali je znanje bilo veće

Sa prihvatanjem „bolonje”, krenula su žestoka obračunavanja sa prethodnim obrazovnim sistemom. I kao što to obično biva, kada se prihvata novo a odbacuje staro, ispada kako ranije, dakle u doba socijalizma, ama baš ništa nije vrijedelo. Sistem vaspitanja i obrazovanja, naročito!

Ne treba, naravno, posebno naglašavati kontradiktornu činjenicu da su se današnji vatreni kritičari obrazovanja iz vremena prije „bolonje” i sami obrazovali u sistemu za koji tvrde da ništa nije valjao, čime zapadaju u logički paradoks. Naime, ako obrazovanje u eri prije „bolonje” nije bilo kvalitetno, onda ne mogu biti kvalitetni ni argumenti onih koji danas kritikuju prethodni i u nebesa uzdižu sadašnji obrazovni sistem. Štaviše, prema logici stvari, njihovi argumenti moraju imati nekakav feler, a u velikom broju slučajeva i paradoksalan učinak. No, krenimo redom…

Prvi u nizu „argumenata” koje valja kritički proanalizirati jeste tvrdnja da su učitelji, nastavnici, profesori… u obrazovnom sistemu „prije bolonje”, djecu opterećivali suvišnim znanjem – samim tim i nepotrebnim gradivom. (Obratiti pažnju na oksimoron „suvišno znanje”).
Da li je, međutim, bilo neophodno učiti djecu koliko tona uglja izveze Kina tokom jednog meseca? Ili, gdje se nalaze najznačajnija svetska nalazišta lignita?

U vrijeme kada sam egzistirao kao osnovac, a to je prva polovina ’80. godina prošlog vijeka, čudio smo se kako moji vršnjaci iz razvijene Amerike nemaju pojma gde je Jugoslavija. Zar je tako nešto uopšte moguće, lamentirao sam nad zlehudom sudbinom tamošnjih neinformisanih „kauboja”. Kod nas je, gle čuda, čak i dovoljan učenik znao da nabroji glavne gradove desetak afričkih država. Danas, međutim, nisam siguran da bi to pošlo za rukom i đaku generacije. U čemu je kvaka? Zbog čega današnji učenici slabo prolaze na međunarodnim testovima znanja?

U moje vrijeme, situacija je bila obrnuta. A opet, đaci nisu vukli „tone” knjiga, kao što to danas čine. Mada ih je „bolonja”, oslobodila “suvišnog znanja”.

Nedavno sam na jednom sajtu za prodaju svega i svačega ugledao oglas koji me je na momenat vratio u rane osamdesete godine 20. veka – kada sam kretao u prvi razred osnovne škole. Elem, neko je oglasio da prodaje đačku torbu iz rečenog vremena. Sudeći prema fotografiji, artikal je izgledao više nego pristojno. Kvalitetna mješavina skaja i kože, metalne kopče koje ne otpadaju posle nekoliko otvaranja i zatvaranja, rečju, ni traga od današnjih „kineza”. Što je najvažnije, nalikovala je torbi koju sam u to vreme očajnički želio da imam – ali mi je iz „tehničkih” razloga poklonjena druga, dijametralno suprotnog dizajna.

Ova je, međutim, bila braon boje sa dva spoljašnja džepa na kojima su se isticale aplikacije (to se u ono vreme nije tako zvalo), Mirka i Slavka sa šmajserima spremljenim na gotovo sve. Inače torba nije bila gabaritna već minijaturnih dimenzija – taman da u nju stanu bukvar, dvije sveske i pribor. Pritom se, pričvršćena tankim kaiševima za nejaka leđa prvaka, zaista doimala neosjetnom. Ruku na srce, takva je bila i torba koju su mi, za sretan polazak u prvi razred, darovali roditelji. Razlika je bila u tome što ova nije imala spoljne džepove ali je zato imala kopče u obliku „mačjih očiju”. (Da me ne pregazi fićo dok se noću vraćam iz škole).

I da, bila je oranž boje sa golemom aplikacijom svih mogućih (i nemogućih) likova iz crtanog filma Popaj.

Zbog čega vam o svemu ovome pričam? U prvom redu zbog toga što primjećujem kako danas, u eri navodnog oslobađanja učenika od nepotrebnog gradiva, đaci-prvaci svejedno bespotrebno baldišu pod jarmom prenatrpanih školskih torbi. U ekstremnijim slučajevima one su nerjetko veće i od (m)učenika koji ih tegle. Uostalom, zamislimo jedno nejako stvorenje željno znanja koje jedva hoda pritisnuto teretom prenatrpane školske torbe!

Zapitajmo se, odmah potom, čemu prenatrpane torbe kada su djeca navodno rasterećena „suvišnog znanja”? Zar situacija ne bi morala biti obrnuta u eri „bolonje”?
Zbog čega klinci od 25 kilograma žive vage moraju da nosaju torbe od 30 kila? Toga nije bilo u vrijeme socijalističkog obrazovanja, kome se sada pripisuju kojekakvi, uglavnom opskurni, epiteti. Štaviše, djeca su u ono vreme nosila daleko laganiji bagaž na leđima, ali im znanje, za razliku od današnjeg vremena, nije bilo „lagano“. Jesu učili o narodnooslobodilačkoj borbi i neprijateljskim ofanzivama, ali su takođe i osposobljavani da gramatički pravilno napišu nekoliko prosto-proširenih rečenica.

Danas se suočavamo sa neprijatnom činjenicom da nam tzv. veliki maturanti pišu poput đaka-prvaka. Nerazgovjetno, i sa očiglednim odsustvom elementarnog smisla prilikom povezivanja jednostavnih pojmova. Je li to napredak? „Đe je ba zapelo?“, što bi rekli „nadrealisati“ – kada već uživamo u daleko „kvalitetnijem” obrazovnom sistemu?
A da, SMS generacija je u pitanju!

P.S.
U današnjim srednjim školama, torbe/rančevi predstavljaju obavezan đački ukras. No, u njima se rijetko mogu naći dvije sveske, a još rjeđe sredstva za pisanje – poput, recimo, hemijske olovke. Šminka, patike za fizičko, žu-žu iz obližnje pekare, dva mobilna telefona…, to je uobičajeni inventar polupraznih đačkih torbi diljem ovdašnjih srednjih škola.
Na koncu, da li je đačka torba paradigma obrazovnog sistema? Ili je to mobilni telefon? Razmislite sami, „kuda vodi ovaj put?“

Nastaviće se…

Autor: Boris Jašović

Izvor: Zelena učionica

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top