Priča od Salihu Dobrom
Očistivši od snijega sve prilaze i staze oko kuće, Salih s bismillom otvori ulazna vrata odakle ga zapahnu topli zrak. Čudio se kako i nakon toliko godina nije napuštao ‘rutinu’ učenja bismille koju je u njegov život usadila u ranom djetinjstvu rahmetli nana Almasa. Iako sebe nije doživljavao kao velikog praktikanta vjere njegova djela su govorila suprotno tome.
Za Allaha, din i toprak bi život dao, džuma je bila obavezna pa da sve gori, a komšiluku, rodbini i prijateljima vazda na usluzi. Da se nešto pojede, popije, uradi bez spominjanja Allahovog imena je bilo gotovo nemoguće. Onako mirnog i lijepe naravi Saliha je kao vatra pekla savjest oko svih dnevnih namaza. Godinama ga muči i proganja onaj njegov, nalet ga bilo, i ne da mu mira i rahatluka. Ako klanja sabah i podne, ikindiju preskoči, ako spoji akšam i jaciju sabah prespava i tako ukrug. Za sve je krivio tu crnu Njemačku i kad mu noga kroči tamo.
Lagano priđe kaminu da ubaci koju cjepku da se vatra ne ugasi. Od svih poslova na svijetu jedino je mrzio da loži vatru. Često bi se znao ujesen zamotati toplom dekom i posmatrati u kaminu uredno pripremljeno sve. Od papira, preko triješća pa tanjih i debljih cjepki, sve spremno, on samo da krehne. Ali jok! Sve dok se mogla trpiti stud Salih ne kreha. Ko će opet nanovo kad se zatune?
Osmotri s uzdahom dnevni boravak. Cijela ova kuća svakim danom kao da mu se lagano penjala na leđa i trala ga svojom težinom. Koliko ljubavi i snova je u nju uzidao! Svaku ciglu i šaku cementa svojom rukom je ugradio. Zna joj svaki ćošak od podruma do tavana. Nema je vala ljepše ni slične u cijeloj mahali pa i šire. Ali kakve koristi on sad od nje ima i njena tri sprata i svega što se na dunjaluku prohtjelo da u nju kupi kad nema njegove Esme? Ostala u Njemačkoj. A koliko Salih voli svoju Esmu. Eh, eh! Prizva sebi u sjećanje onaj sobičak kod babe u kući gdje su živjeli prvih pet godina kad su se uzeli. To su bili najljepši trenutci Salihovog života. Esma je bila dobra i čestita žena i slagala se dobro sa Salihovim roditeljima, a Salih joj je to uzvraćao pažnom i ljubavlju na svaki mogući način.
Ali, kao što to na dunjaluku vazda biva, uvijek nešto žulja i fali. Tako i njima dvoma Allah ne dade da bešiku zaljuljaju. Obilazili su doktore i hodže, ali razočarenja su se nizala jedna za drugim. I Salih bi se i pomirio s tim, ali Esma nije mogla. Svaki mjesec kao da bi joj ko srce čupao iz njedara. Ona lijepa, poletna, vesela Esma se pretvarala u uvehlu, usporenu i samo tijelom prisutnu osobu. A i njega je boljelo. Ne zbog toga što nemaju evlada, nego što ljubav njegovog života vehne.
I onda jednog dana, pogleda ga svojim zelenim očima, u kojima Salih vidje već dugo neviđenu živost, omota ruke oko njega i reče:
-Salih, ako me imalo voliš hajmo u Njemačku!!
Zastao je i znatiželjno je gledao. Nema toga na svijetu šta ne bi učinio da opet gleda radost u njenim očima, ali Njemačka! Odkud sad to?? Čekao je da sama nastavi .
-U pregovorima sam sa Hatidžom, onom mojom rodicom što je prije rata otišla s čovjekom za Njemačku, već duže vrijeme. Nisam ti htjela ništa govoriti, dok nisam znala sigurno možemo li ići. Našla nam je kliniku za liječenje neplodnosti. Doktor je pristao da nas primi, a ona nam je obezbjedila i smještaj i sve. Naša ušteđevina nam može biti za početak, pa vidjećemo dalje uz Božiju pomoć….Molim te Salih!
Nije ga trebala moliti, već sljedeće sedmice su bili u malom stančiću nadomak Stuttgarta, kao i sedam godina poslije kada je posljednji put vidio. Sedam dugih godina borbe, tuge i padova. Borbe za ono zbog čega su došli, ali nije bilo suđeno. S druge strane, dobili su potrebne papire za rad u zemlji te su oboje bar djelimično u poslu tražili utjehu. Nafaka je kapala kao kiša, te je Salih sagadio prelijepu kuću kakvu u Krajini još nisu vidjeli. „Sve na dugme“, govorile su komšije. A i dijelio je…i činilo mu se što više dijeli, da mu se duplo vraća.
I mislio je da je vrijeme da se vrate. Jednostavno su uradili sve što je u njihovoj moći, pa zar i Allah u Kur’anu ne kaže:
„On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.“
Ali jedno večer pogledala ga je ledenim pogledom, od kojeg mu je zastao dah i rekla:
-Salih, ja se ne vraćam. Kao što znam da ti nećeš ostati, isto tako znam da se ja ne mogu vratiti.
Glava mu je tutnjala, a graške znoja se slivale niz čelo.
-Esma,-šta ću ja bez tebe?
-Isto kao i ja bez tebe! Crknut ću Salih ako odem dole. Svi znaju zašto smo otišli i sad da se vratim. Halali mi Salih, od mene ti sve halal bilo. Bio si i ostaćeš ljubav mog života, ali nama nije suđeno.
Spustila je pogled i znao je da je boli možda i više nego njega. Suza već odavno nije imala. Isplakala ih je sve. Ostala je samo tupoća i bol koja je razdire. Kako je bio sebičan. O ovome uopće nije ni mislio. U pravu je. Ubili bi je pogledi i dušmana i dostova podjednako.
I to je bio sav razgovor. Poznavao ju je više nego dovoljno da shvati da je njihova priča završena. On nije mogao ostati, ona se nije mogla vratiti. Otišao je bez pozdrava, drugačije nije imao snage.
*****
Taman što je krenuo da malo prilegne začu lavež Oskara. Taj rasni cuko mu je bio prirastao srcu, te ga je za vrijeme velikih hladnoća puštao da prespava u predulazu. Javlja se jer ga je zaboravio pustiti unutra. I dok ga val hladnoće ošinu po licu strese se. Kao neki alarm prostruja cijelim njegovim tijelom.
-Salih, tokmače jedan!
Dreknu se sam na sebe kao luđak i onako bez jakne krenu niz ulicu. Pješačio je gotovo tri kilometra i cijelim putem gorio od srdžbe.
-Zar da ti pašćeta žao, a ljudi se smrzavaju??? Salih, Salih kako ćeš pred Gospodara???
Napokon stiže do parka gdje je popodne vidio mladiće kako lože vatru na otvorenom i griju ruke. Prišao im je i na svim mogućim jezicima, a najviše rukam, pozivao da krenu s njim. U početku su ga svi zbunjeno gledali, ali kad se malo pribrao našao je mladića koji razumije njemački jezik, te ih sve pozvao da prespavaju kod njega. Ima za sve mjesta, ponavljao je. Krenuli su sve do jednog. Tek ih je nekad ujutro izbrojao i bilo ih je dvadeset četvorica. Svratio je do pekare i naručio raznih peciva i hljebova da mu dostave.
Umoran, ali odavno ne ovako sretan, napokon je stigao kući. Otvorio je vrata i samo ponavljao:
-Bujrum, bujrum. Ehlen ve sehlen!
Kada su svi ušli u kuću, iako ogroman dnevni boravak je bio mali za toliki broj ljudi, a samo je njega Salih grijao. Strčao je do podruma i kotlovnice te ‘nahajcao’ vatru.
-Sreća pa sam radijatore nedavno provjerio, -pomislio je.
Kao kakva mlada se rastrčao po kuhinji. Skuhao je najprije veliku šerpu čaja, pristavio grah, ubacio punu rernu krompira.
Kuća se ugrijala, peciva stigla, mladići priskočili u pomoć te je cijela trospratnica vrvila kao košnica. Kada su musafiri jeli i okrijepili se, Salih ih uputi na kupatila. Smjenjivali su se i za samo nekoliko sati svi su bili okupani, mirisni i kao neki drugi ljudi.
O Bože kako nam samo malo treba. U moru želja zaboravimo na ono što već posjedujemo.
Osmijeh im i dove nisu silazile sa usana. Mašine i sušilice su radile punom parom, a domaćin je bukvalno sve u kući dao na uslugu tim mladićima, migrantima što ih zovu.
Ne sjeća se kad je naslonjen od umora utonuo u san, ali ga probudi ezan. Trznu se, mislio je da sanja, ali je sve bila stvarnost. Jedan je mladić sa balkona poluglasno ezanio za sabah namaz, a ostali formirali safove. Izbrojao ih je i malo zadrhtao.
-Šta li me čeka po kući?-pomislio je.
Ustao je i krenuo da uzme abdest. Kuća je bila besprijekorno čista. Nije mogao da vjeruje vlastitim očima. Momci nisu bili neki nezahvalnici. Ovolika kuća je po prvi put poslužila svojoj svrsi. Da ga nije bilo stid da ga neko ne vidi zašao bi i redom ljubio zidove. Koliko sreće u prsima.
-Momci meni zahvaljuju, a ja sam ustvari taj koji trebam njima zahvaliti.
U hodniku je pao na sedždu zahvale i tiho kroz suze prošaputao dovu:
-Allahu, Ti si mi dovoljan. Ne ostavljaj me bez Svoje milosti i upute. Hvala Ti na ovoj prilici. Učvrsti me na koracima koji vode Tebi!!! Hvala ti na svemu moj Allahu.
Piše: Zilha Ramić
Akos.ba
