Poezija: Tomašica

Tomašica,
prijedorska poljana smrti,
tu su sivi oblaci odavno sakrili
osmijehe na licima ljudi,
što su otišli u zagrljaj
neizbježnoj smrti.

Tomašica,
ta prijedorska poljana,
puna je kostiju ljudi kojih nema.
Tu više trava ne raste,
tu više cvijeće ne cvjeta,
tu više ništa
ne miriše.

Tomašica,
ta poljana krvlju natopljena,
onima što Bosnu voljeli
onima što se drugačije
Bogu molili svome,
zbog imena svoju smrt
rano zagrliše.

Tomašica,
šta još skriva ta poljana?
Stotine silom ugaslih života,
stotine neispričanih priča,
stotine ljudskih sudbina
otjeranih u zagrljaj smrti,
otjeranih od krvožednih krvopija.

Tomšica,
poljana mržnjom posijana,
sakriti je dušman htio
istinu od sebe i od Boga,
htio je saprati krv zemljom,
mislio da će ona upiti svaku kap,
što dželat za sobom ostavi.

Tomašica,
prijedorska poljana smrti,
skrivena Srebrenica što govori:
"U utrobi skrivam mnoge kosti,
još čujem krike i vapaje,
još vidim dželate smrti,
kako mrtve ljude u jamu slažu,
k’o otkose trave
rano pokošene."

Tomašica,
umjesto trave i cvijeća,
miriše smrt na svakom koraku,
dok su skrivene sudbine ljudi
ostale rasute prijedorskim poljanama
da svjedoče zločine
nečovjeka prema čovjeku.

Tomašica,
danas mojom suzom umivena,
ali ne može saprati tragove bola,
niti utihnuti krik što još odjekuje.
Fatihu sa usana tiho orosim,
dovama je prekrijem
k’o bijelim ćefinima.

Autor: Dževad Ponjević 

Akos.bA