>
Ramazanska priča: Muhamed Galib Okić – Razbijena čaša Ramazanska priča: Muhamed Galib Okić – Razbijena čaša
Kada se je sinoć povratio sa pijanke u kojoj je došlo do psovke, galame i tučnjave, a u kojoj je potrošio i ostatak svoje... Ramazanska priča: Muhamed Galib Okić – Razbijena čaša

Kada se je sinoć povratio sa pijanke u kojoj je došlo do psovke, galame i tučnjave, a u kojoj je potrošio i ostatak svoje gotovine i dopao mnogih ozljeda i rana, Džemil je odlučio da jednom zauvijek prekine sa krčmom i čašom. Ta odluka u početku nije izgledala tako ozbiljna jer je još osjećao dejstvo alkohola. Ali sada, prvu noć ramazana, ta je njegova odluka poprimala sve ozbiljniju i ozbiljniju narav. On se mora zauvijek rastati sa smrdivom i zadimljenom krčmom, sa bestidnom i razbludnom krčmaricom. A njegova vjerna žena sa zaplakanim i podbuhlim očima koja ga je dugi niz godina do kasno u noć čekala, i sitna nevina dječica koja nijesu znala za oliski cjelov, zagrljaj  i posmjeh – svi su mu pohrlili, obavili ga i obasuli vrućim poljupcima. Ovaj je prizor bio tako ganutljiv da ih je on, do tada onako tvrda srca, okvasio pokajničkim suzama i iznemoglim glasom im rekao:

– Ženo moja, djeco moja, od sada pa dovijeka vaš sam i samo vaš!

O kako mu je u taj čas, gledajući oko sebe svoju nevinu porodicu, kako je bila mrska ona bludnica, ona krčmarica; on bi joj sada mogao na mjestu razmrskati glavu. Pa ono surovo, nisko društvo!

Bila je prva noć ramazana, a za njih je ta noć bila i ramazan i bajram i sreća i raj! Džemil je bio veseo i u čudu se pitao: je li i onda, kroz toliko godina, je li i onda on bio on, ramazan bio ramazan, vino bilo vino? Čemu sada ova razlika? Ili pravije: zašto on i onda nije ovako osjećao, ovako mislio? Pa ipak, osjećaj potrebe kajanja nastupio je u jačoj mjeri opet, uz ramazan. Ne prije i ne u drugo vrijeme. Zašto?

On je pljunuo na onu stranu gdje je bila krčma, izustivši neku kletvu, a onda dohvatio svoju čašu. Nije ju niti pogledao, nego je pošao prema prozoru. Kada je otvorio prozor i bacio čašu na ulicu, učinilo mu se da je čuo neki cilik, plač, sitni, nemoćni vapaj… Učinilo mu se kao da je čuo jedan slabi, potmuli upit:

– Zar ovakav oproštaj nakon tolikoga prijateljevanja, nezahvalniče, nevjerni druže!?

On je brzo zatvorio prozore, da ne čuje tog slabašnoga plača, jer je i sam osjećao pri duši nešto teško, mučno, osjećao je očajnu borbu svijesti sa instiktom i najrađe bi, da ni na šta ne misli. Ali nije mogao. Svaki čas mu iskrsavale pred očima mnoge onakve čaše, čitavi redovi njih i on se osjećao nemoćnim, a da ih sve polupa i još jednom začuje u stostrukoj jačini onu tužnu kajdu, onaj tužni cilik.

– Zašto najednom postah ovako slab? Zašto nijesam u stanju od sebe odagnati ove misli i ove slike?

On se je lagano pitao, a pred oima mu se neprestano redale nove čaše, i začas je osjetio da je sav okružen visokim zidom vinskih čaša. Nije mogao maknuti. Jednom je, čini mu se, pokušao da prodre kroz zid, snažno je lupio rukom ali bez uspjeha: zid je bio jak, debeo, neprobojan. On je bio sve slabiji i slabiji skoro bi bio zaplakao tužno, očajno:

– O da li ću ovdje ostati vječno, odijeljen od sveg svijeta, zidom svojih nekadašnjih najvećih “prijatelja”. Da li ću možda i umrijeti ovdje, u hladnom zagrljaju vinskih čaša?

Na grudi mu se izvio težak uzdah i izgubio se u mraku prve ramazanske noći…

Lijepi su bili ramazanski dani, a za Džemila su to bili dani duševnog preporoda i pomlađivanja. On je osjećao, kako tajanstvena spužva, natopljena božanskom milošću briše sa ploče njegove duše sve mrlje, sve grijehe, koji se više nikada povratiti neće. Oh, taj slatki osjećaj, oh to slatko ubjeđenje o svojoj čistoti i nevinosti! I tek sada je on spoznao pravu svrhu ramazanskog posta.

Lejletul-kadr

Džemil je sjeo kraj prozora i zamislio se… Mislio je o tome kako je prve ramazanske noći tresnuo boravi čašom o pločnik, onom čašom iz koje je godinama pio vino, a vino pilo sokove njegova zdravlja, njegova života. A kad bi mu misao pošla dalje i dublje u prošlost, on ju je odagnao sa zgražanjem na i s neke visine. Htio je da jednom zaboravi što je nekad bilo, da ide novim putem, putem čestitog života ka svojoj do sada neviđenoj sreći, a prošlost neka veo zaborava krije. On je bio neizmjerno sretan, blažen i razdragan.

Brzo se trgnuo iz svojih misli i pogledao kroz prozor. Lijepa, krasna dvadeset i sedma noć ramazana; Lejletul-kadr, noć “bolja od hiljadu mjeseci”, noć u kojoj se “spuštaju anđeli” dole, u zemaljske nizine da opjevaju svetost Njegove veličine, noć beskrajnog mira i tišine, kada je bijesno more krotko, kada se ne čuje blejanje stada, kada bijednici ne osjećaju terete, muke, kada se samo osjeća miris, neopisivi miris kojega anđeli prospu svuda, po zemlji i čitavoj vaseljeni.

Svetost ove noći napunila ga još većom ljubavlju prema Bogu, još većim pouzdanjem u Njegovu milost. A tu, tu su se baš smirivale sve njegove podmlađene duše.

Slatko li je bilo snatriti u toj noći. Sve je bilo tiho, mirno, a dole, na sokaku, svjetlucali su komadi razbijene čaše!

Gajret, Sarajevo, 01.05.1924., VIII, 7.

Izvor: D. Tomašević, Bajram ide…, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.