Čišćenje duše u vremenu materijalizma

Savremeni čovjek živi u većoj materijalnoj udobnosti nego ljudi prije njega, ali sigurno nije sretniji. Anksioznost, napetost, depresija i gubitak unutrašnjeg mira šire se na način kakav historija ne pamti. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od milijardu ljudi pati od psihičkih poremećaja.

Istina je da je kriza ovog čovjeka u njegovoj nutrini. Borba se vodi unutar njega samog — sa njegovim strastima, nagonima i unutrašnjim rasulom. Procjenjuje se da je svijet u proteklog godini potrošio oko 1900 milijardu dolara na naoružanje, i stotine milijardi na sport, dok je ono što se ulaže u duhovnost i čišćenje duše gotovo nevidljivo u globalnim statistikama. A čovječanstvo istovremeno trpi epidemiju duševnih bolesti: individualizam, konzumerizam, i zastrašujuće uranjanje u strasti, koje su dobile i svoje ogromne industrije — posebno u sferi pornografije.

Oružje u ruci snažnog čovjeka, ako je njegova duša poremećena, postaje izvor razaranja i krvi. Duša savremenog čovjeka postala je velika arena sukoba, koju hrane duhovna praznina, nestanak ideala i velikih vizija, te odsustvo filozofije koja postavlja pitanja o smislu i svrsi. Zato se sve češće govori o potrebi za “duhovnom i psihičkom hitnom pomoći” čovjeku koji prolazi kroz neviđenu “psihičku ogoljenost” i “duhovnu prazninu”. Materijalizam, koji potiskuje duh, nametnuo je svoju kulturu: čovjek gleda svijet kroz prizmu užitka i potrošnje, a ne kroz oko koje traži smisao i mudrost. A prilagođavanje materijalizmu ima svoju cijenu — slomljena krila ne lete visoko.

Tevhid i čišćenje duše

U svojoj studiji o odnosu religije i mentalnog zdravlja, profesor Simon Dein navodi da je odvajanje religije od psihijatrije počelo u 19. stoljeću, što je ostavilo duboke posljedice. Prije toga, vjerske institucije su bile odgovorne za brigu o psihički oboljelima. Vremenom, religija je izbačena iz sfere psihičke brige, iako savremena istraživanja jasno pokazuju snažnu vezu između mentalnog zdravlja i religioznosti.

Dein kaže: “Osobe koje pate od psihičkih poremećaja često se okreću religiji kako bi se nosile sa svojom patnjom.” To znači da čovjeku treba hitna pomoć njegovoj duši — a religija je ključni faktor u tome.

Pisac T. S. Eliot govorio je o “šupljim ljudima”: ljudima koji imaju snažnu spoljašnjost, a praznu nutrinu — “snop slame bez osjećaja”. To su ljudi tvrda srca, plitkog pogleda i suženog horizonta. Zato je čišćenje duše nužno, i ono se ne može ostvariti izvan okrilja vjere.

Ibn Kajjim kaže u Medaridžu-s-salikin: “Čišćenje duša povjereno je poslanicima. Oni su poslani da liječe duše naroda. Čišćenje duše teže je od liječenja tijela. Ko pokuša očistiti dušu metodama koje nisu došle od Poslanika, a.s., poput samoće i samovoljnog napora, taj je poput bolesnika koji se liječi bez ljekara.”

U jeziku, tezkijja znači i čišćenje i rast. Duša se mora očistiti od bolesti, ali i obogatiti vrlinama. To su dva procesa: uklanjanje i ukrašavanje.

Ibn Tejmijja kaže: “Srce se mora odgajati da raste i jača, kao što se tijelo hrani korisnom hranom. I mora se čuvati od onoga što mu šteti. Tako ni srce ne može napredovati osim uz ono što mu koristi i udaljavanje od onoga što mu šteti.”

Savremeni čovjek, o kojem govori Zygmunt Bauman u “Tečnom životu”, postao je iznutra krhak. On odbacuje ideju žrtve, sumnja u vrijednost odricanja, i ne želi trpjeti radi višeg cilja. Zato su neki zapadni mislioci koji su upoznali islam, poput Erica Geoffroya, naglasili da je duhovnost ključ za spas čovjeka. Geoffroy je rekao: “Islam će biti duhovan — ili ga neće biti.”

Najveća odgovornost islama danas jeste da dopre do dubina čovjeka i spasi ga od njega samog — od krhkosti koju je stvorio materijalizam.

Prvi korak u čišćenju duše jeste tevhid — vjera koja okuplja dušu oko jednog centra, bez raspršenosti. Širk je najveća prepreka čišćenju duše. Šejh Muhammed Abduhu kaže u El-Menaru: “Širk je najniži pad ljudskog razuma i izvor svih poroka.” Zato se duša ne može očistiti bez čišćenja razuma, a razum se ne čisti bez čistog tevhida.

Tezgijja i djelotvornost

Filozof Taha Abdurrahman smatra da je tezkijja jedno od ključnih pitanja savremenog čovjeka. Ona određuje njegovu stvarnu djelotvornost — prema sebi i prema drugima. Tezgijja je put uzdizanja duše, jer čovjek kroz nju bori svoje strasti i teži ka moralnim vrijednostima radi zadovoljstva Stvoritelja.

Taha kaže da savremeni čovjek mora povećati svoju duhovnu izgradnju onoliko koliko je povećao materijalni razvoj, kako bi se uspostavila ravnoteža.

Tezkijja znači aktiviranje moralnih i duhovnih potencijala čovjeka. Napredak nije samo materijalni — on mora biti podređen duhovnom napretku. Bez toga, nema napretka u ljudskosti.

Tezkijja je postepena — nije skok, nego borba, proces volje i svjesnog izbora. Zato je ibadet ključan: on nosi teret postepenog odgoja.

Među ibadetima, post ima posebno mjesto: on uskraćuje duši dozvoljene stvari, jača volju, oslobađa od robovanja strastima i uzdiže čovjeka iznad materijalnog.

Šejh Gazali kaže u Rakaizu-l-iman: “Neki ljudi kvare vjeru time što zanemaruju odgoj svojih osobina, a drže se samo obreda — kao da prljav čovjek drži sapun, ali se ne pere.”

Ibadeti nisu cilj sami po sebi — oni su put ka takvaluku. Znanje koje se ne pretvori u ponašanje je oblik samoobmane.

Džennet kao cilj ne znači ništa bez svjesnog truda da se do njega dođe. Zato Kur’an nikada ne odvaja vjeru od dobrih djela.

Zašto je tezkijja nužna danas

U vremenu brzine, materijalnog ubrzanja i rastućeg individualizma, čovječanstvo mora čuti glas svoje potisnute duše. Mora joj dati snagu da izdrži pritisak modernog života i da pronađe ravnotežu između materije i duha.

 Prijevod i obrada: akos.ba