Obrazovanje bez odgoja proizvodi znanje bez savjesti i sposobnost bez odgovornosti

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nikada čovjek nije znao više o svijetu oko sebe, a nikada manje o smislu vlastitog postojanja. Zbog toga luta i tumara bez jasnog cilja i unutrašnjeg orijentira. U vremenu u kojem su informacije dostupnije nego ikada, postaje očito da znati mnogo ne znači nužno i razumjeti ispravno. Zato je temelj svakog istinskog napretka, ličnog i kolektivnog, izgradnja unutrašnje orijentacije: načina na koji čovjek misli, procjenjuje, razumije i povezuje.

Ko nema jasnu viziju, ne može donositi ispravne sudove, jer sudovi uvijek proizlaze iz načina na koji čovjek vidi i razumije svijet. A taj način razumijevanja temelji se na zdravom razumu koji nije u sukobu s Objavom; naprotiv, on je njen prirodni saveznik. Problem, međutim, ostaje kako izgraditi zdrav razum i kako ispravno razumjeti Objavu. Zato izgradnja i oblikovanje uma prethode svemu.

Iz tog temelja otvara se polje odgoja. Nema istinskog preporoda bez odgoja, jer reforma nije početak promjene, nego njen plod koji sazrijeva tek nakon dugog odgojnog procesa. Zajednica koja zanemari odgoj osuđena je da dugo ostane na margini, ma koliko se bavila spoljašnjim promjenama.

Odgoj, međutim, ne postoji bez jasnog programa, a ispravan program ne može doći od onoga ko čovjeka poznaje samo po njegovoj spoljašnjosti. On mora polaziti od Onoga Koji poznaje njegovu nutrinu, njegove slabosti i njegove mogućnosti. Zato je vjera, utemeljena na Allahovoj Objavi, temelj svakog cjelovitog odgoja.

Znanje bez morala postaje teret, a ne blagodat

A islam, kao Allahova vjera, uči nas da oslobađanje čovjeka počinje iznutra. Međutim, ta unutrašnjost se ne popravlja slučajno, nego se izgrađuje svjesno, strpljivo i ustrajno. Zato je odgoj važniji od samog obrazovanja. Obrazovanje bez odgoja može proizvesti znanje bez savjesti i sposobnost bez odgovornosti.

To, međutim, ne znači da se obrazovanje i sticanje znanja zanemaruju, nego da ono mora biti prožeto odgojem i usmjereno njime.

Upravo u tom spoju odgoja i znanja presudno mjesto zauzima svijet ideja. Narod čiji se pojedinci ne hrane promišljanjem nema budućnosti. Čitanje i učenje kapija su kroz koju se ulazi u puninu života, jer šire vidike, produbljuju razumijevanje i oslobađaju čovjeka skučenosti trenutka. Zato je prva objava Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila: ”Uči!”

Mišljenje u islamskom iskustvu stoji na dva stuba: bogobojaznosti i otvorenosti da se koristi iskustvo drugih. Ta ravnoteža rađa sposobnost da se razumije, stvara i djeluje dostojanstveno, uz svijest da znanje bez morala postaje teret, a ne blagodat.

Musliman polazi od ispravne akide (vjerovanja), ali se na njoj ne zaustavlja. Akida je ispravan početak za izgradnju cjelovite civilizacije. Ona daje smisao i pokreće na ispravno i korisno djelovanje. U tom smislu, musliman ne gradi svijet koji poriče nevidljivo (gajb), niti bježi iz stvarnog života, pravdajući to vjerom. On nastoji spojiti odgovore na dva pitanja: zašto živi i kako živi.

Musliman vjeruje da je dunjaluk mjesto sjetve i truda, a ahiret mjesto žetve i nagrade. To su za njega dvije faze života: faza pripreme i faza polaganja računa, nagrade i kazne. Nema sukoba između njih. On živi na dunjaluku, a srce mu je vezano za ahiret. Djeluje radi izgradnje svijeta, a njegova konačna vizija je Allahovo zadovoljstvo i džennetska nagrada.

Ovi principi muslimanu daju jasan pravac razmišljanja, življenja i djelovanja te oblikuju njegov intelektualni, duhovni, politički i civilizacijski pogled na svijet. Bez tog usmjerenja čovjek lahko zaluta, jer se kreće bez unutrašnjeg orijentira, pa se u jednoj situaciji gorljivo zalaže za slobodu i traži je bez zadrške, a u drugoj staje uz tiranina, vjerujući u iluziju ”pravednog diktatora”. To je pokušaj spajanja nespojivog i obmanjivanje i sebe i drugih.

Nijedan ozbiljan projekat ne može uspjeti bez jasnog pravca i smjernica djelovanja utemeljnih na Objavi. Njihovo oblikovanje nije jednostavno, to je posao mislilaca, istinski učenih i bogobojaznih ljudi.

Stoga ne čudi, kao što ističu islamski učenjaci, da mekkanske sure od samog početka usmjeravaju čovjeka: govore o metodi, izvoru autoriteta, ulozi čovjeka, preprekama i načinu njihovog savladavanja, o svijetu ideja i o počecima koji traže žrtvu, odricanje, borbu i sabur.

Jer onome čiji je početak bio u znaku kaljenja u plamenu kušnje, završetak će, ako Bog da, biti ispunjen svjetlom.

saff.ba