Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević: Dvadeset sedma noć ramazana

Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević: Dvadeset sedma noć ramazana

dova za srecu

Osman-Aziz: “Molitva”

Dvadeset sedma noć ramazana, Lejlei-kadar… Kao priča iz daljine, iz davnine, vraćaju mi se uspomene na tu noć, na tu veliku i svetu noć, kada je Allah prve svoje rieči poslao svome proroku.

I dočekivao sam ju blaženo nestrpljiva srca, želeći, da što prije i zadnji traci sunca zadju, da se prospe sumračje i noć, da se nebom ospu zviezde… I onda… Oh s kolim sam željama gledao bajno nebo, na kojemu su treperili milijuni zviezda, s kojega mi je dušu i srce zadahnjivala rieka velikih, svetih al’ nejasnih, sasma nejasni osjećaja… Tada bijah diete, i kao diete primao sam i razumievao ono što sam slušao, što su mi kazali.

“Ovo je sveta noć, kad se nebo otvara, a to se ukaže samo onima, koji su dobri…”

“Budi dobar i valjan, pak ćeš i ti…”

“A tko vidi, more zaželiti, što hoće i dat će mu se…”

Lejlei-kadar…

I jednom, i dva puta, i tri i četiri… Toliko i toliko puta se promienio. Ja sam gledao u nebo, čekao sam kad će se raj otvoriti, čekao sam napeto, ni ne čujuć, ni ne videć ništa oko sebe. Jedva sam mogao opaziti vatru, kojom su se obvile munare, a niesam čuo ni šapta, molitve koju je moja mati molila klanjajući; osobito je tada molila i odano i pobožno i dugo, jer je to noć molitve…

…Lejletul-kadri hajrun min elfi šerin…

I ostali su klanjali, a ja sam gledao, gledao… I želio!

A moje želje bijahu tada želje djeteta. Brzo sam ih zaboravljao; koliko je trajala ta noć, toliko su trajale i one moje želje, dok sjutri dan ne bih zaboravio i samu tu noć. Brojio sam onda: danas, sutra, prekosutra… Bajram. Veselio sam se Bajramu, nestrpljivo  ga izčekivao. Dva tri dana do Bajrama, al’ svaki dug kao godina. Srce mi je tuklo pomišljajući unapried na radost svetčanoga dana. Tada je sve svetčano, veselo, al’ najljepše, najmilije mi je na bajram bilo kad bih u zoru čuo muklu tutnjavu bubnja…

Bijah dijete…

I prošlo je dosta, dosta godina, nakon što je doba djetinjstva zamienio mladenački žar, a onda zanos mladića. Zagazio sam u doba kad razum počinje vladati i bistro luči sve što se jedno s drugim ne slaže, koji oštro mjeri i ono što je bilo, i ono što je sada, i ono što je imalo tek doći. Doba djetinjstva prekrilo se lakom izmaglicom, mladenački žar i zanos svete su uspomene, na kojima sada radi razum, da ih uobliči, izkleše i iz njih stvori jasne likove, koji su mi već duboko neizbrisivo usjekli u srce.

Kao diete to nisam želio, al’ napokon me sreća odniela u drugi kraj, podalje od onih koje sam zvao svojima, podalje od onoga uzahnoga zavičaja koji mi je nekada bio čitav svijet. Nekada nisam mogao pomisliti da ima više svieta.

I tu me zateče ramazan. Osamljen, bojao sam se da ne budem pometan, napastvovan. Nema džamija, gdje se Allahu moli, nema vitih munara, odkuda vjernici razglašuju slavu Allahu i proroku njegovu. To si sve stvaram u pameti. A uz to me sve neka bojazan, neki strah spopada, nemir me obladjuje, pomišljajući na ove dane, kad sam ih u zavičaju sprovadjao.

I počnem postiti. Dan prolazi za danom, svaki bučan i vrevan, a ja u toj vrevi i buci sam. Nu što koji dan više izmiče u postu, sve mi više nemira nestaje, a nekakva me radost prevladava, sladko zadovoljstvo.

Nakon večernje molitve sjednem na osami i razmišljam i razgledam. Razgledavam ovaj bučni život oko sebe. To sve vrvi, buči i izmiče. Svjetlo se prosulo ulicama, luč do luči, a u svjetlu tih luči, koje, što dalje to slabije biva, tajanstveno se koče bogate palače, dugi nasadi i ostali ukrasi nad kojima se krili divno,  vedro nebo. Da, sjećam se, znam, takovo je nebo i nad mojim zavičajem, isto ovakovo. Pa gle! Nemir me iz početka hvatao, nezadovoljstvo, držeć da sam osamljen – i dosta toga. A evo, kako sam sada zadovoljan, kako mi se u nutrini srca i duše raztapa blažena sreća… I ovdje, pod ovim nebom, medju ovim ljudima vršim ono što me je nekad mati učila, a vršeći tu dužnost osjećah se krepčijim, jačim. A tu s većim shvaćanjem obavljah svoje dužnosti, s većim, nego li me je to mati naučila… Gle, iste, rekao bih, zviezde s tamnomodroga neba kano da mi se smieše, ista ova mrkla noć kano da mi na svojim krilima nosi snagu i okrepu, da uztrajem, i isti ona sviet koji za me prvo nije obstojao i za koji ne mišljah da je i moj, isti taj sviet kao da mi odobrava: Dužnost je svetinja!

Ne znam kad sam doživio sretnijega nutarnjega zadovoljstva.

Jest, “držati se vjere”, jedino je sigurno utočište.”

U zadovoljstvu duše prolazili mi dani i dočekivale me blage večeri, za kojih su se moje misli vrze oko nedavnih uspomena, bludile po rodnom zavičaju i daleko, daleko po prošlosti moga naroda, razkidana, razdieljena, dok ne pade velika sveta noć, noć molitve, dvadeset sedma noć ramazana.

Iz dubine srca moga i duše dizale su se moje molitve… Bio sam tronut u ta svetu noć, i kao da me je neka sila dizala. Došlo mi je da ne mogu nikako ostati u vrevi i buci – tražio sam tiho, mirno zasklonište, na svježem otvorenom zraku.

Izvisina je ono bila, gdje sam sio. Stari grad. Okolo mene je krošnjato stabalje, za mnom stare sredovječne zgrade, a dolje preda mnom nov novcat grad, u ravnici, koja se daleko širi i stere, gubeći se u bajnom sumračju vedre, jasne noći. Čini mi se da se je danica, da su se zviezde tamo daleko negdje odrazivale i odsievale u jednom redu ravnicom, valjda da mi pokažu da se onuda valja rieka. I kako sam za to zahvalan tim zvjezdama, jer mi pokazaše i po noći da je to neka velika, jer me podsjetiše kako je velikom postala! A blaženi mir moje duše odgovarao je čarima blage, krasne noći, iz koje me zadahnjivao svjež zadah krasne prirode i bujna zelenila. Razblažujući se gledao sam pod sobom more svjetla, koje se još razlievalo dolnjim gradom. Gledao sam to i sjetio se svoga rodnoga mjesta gdje sam toliko puta proveo ovu svetu noć.

A tamo večeras gore džamije i munare u vatri…

Sjetih se, kolik je liepa ta slika i, nuto: preda mnom kao da se otvoriše donekle zatvorene knjige moje mladosti, moga djetinjstva.

Zanesoh se u ono doba nejasne sreće. Kao danas vidio sam sve što sam onda radio, kako sam na nebo gledao, kad će se otvoriti, te čekao, čekao… I želio…

Usnem u tim spominjanjima, a snivao sam budan.

…Cieli se kraj obli jasnim svjetlom i sve kao da se osu zlatom i dragim kamenovima. Oči mi zatreptaše, a u grudima mi zakuca kao od strahopočitanja pred nekim velikim, moćnim bićem. Osjećao sam blizinu nečega što je veličanstveno, božanstveno. Očiju nisam mogao odmah uzgor, u vis okrenti, već su se morale priučiti najprije na ono rajsko svjetlo koje se je prosulo okolicom, a opet sve me nešto mamilo da ih uprem gore nada se. Napokon nadjoh snage i pogledam…

Zabliešti me nevidjeni sjaj. Sredinom neba širom se otvorila velika vrata, a na nje uz onaj sjaj izvirali rajski mirisi i zvukovi rajskih pjesama. Ovakove miline nikada ni snivati nisam mogao, ni pomisliti da može biti ovakova uresa. Zlatni dvorovi i palače od dragoga kamena, bajovite bašče od najdivnijega cvieća, što se u hiljade boja kupa i svjetlu, koje je izviralo s nekud odviše, gdje nisam mogao nikako pogledati. Savršeno krasna, krilata stvorenja, to su bili božiji angjeli, lako stupaju po tragama onoga svjetla, njim se obasjavaju te postaju stoput i stoput ljepša, i pjevaju rajske pjesme, kakove ne bi znalo ljudsko srce poželiti. Po dvorovima od zlata, po palačama od alem-kamena, po baovitoj bašči šetaju druga stvorenja svakakove dobe, pogledavaju onu najsvjetliju točku u visini, a lica im se razblaže, odsievaju srećom i blaženstvom; pa onda mene pogledaju kao da me pitaju, ne bih li i ja s njima htio uživati taj život? A medju njima kano da sam mogao raspoznati pojedina lica; neka su mi se činila vrlo poznata.

― Šta je to? ― kliknuo sam u duši.

Ja sam za se nisam mogao shvatiti toga sjaja, te sreće, a da sam sebe mogao biti svjestan sjetio bih kako sam sitan i malen.

― Šta je to, pitaš? ― dotrepta do mene mio glas i kao neka magla sjede nada mnom. ― Ono ― ono su ti rajska vrata, ono raj i rajski dvori, a ono, što oblieću naokolo i pjevaju, božji angjeli, božji meleći, a oni tamo razne dobe ― ono su ti bili ljudi, dobri ljudi, koji su vršili riječ božju, nikomu zla ne učinili ni pomislili, samo dobra djela radili, a Bog ih nagradio ovakovim životom. A ono što vidiš, odkud svijetli ona najsjajnija traka, gdje još tvoje smrtne oči ne mogu pogledati, tamo je, kao i na svakom mjestu, veliki…

– Allah! Allah! Jedan si i velik! ― razviše se glasovi veličanstvene rajske pjesme još prije nego li je moj tumač izgovorio najsvetije ime. I pjevao je tu slavu cieli raj, svi oni dobri, svi meleći, čitavi bezkrajni naokolo prostor, ciela narav. I ja dušom svojom poklonih se, a iz nje izvi pokorna molitva sitnoga crva:

― Bog je velik!

― I sada si kao i uviek u prisuću božjem ― opet se javi onaj mio glas, ― al’ sad ti je u neizmjernoj svojoj dobroti otvorio vrata nebeska, da vidiš samo mali dio slave rajske; on ti je to učinio, makar da si griešnik.

― On je milostiv bez mjere, i ti poželi što hoćeš, pa će ti se dati!

Čitav se moj prošli život otvori kao jasna knjiga; otvori se moja sadašnjost, moja budućnost. Pred mojim se očima stvoriše svi ljudi koje sam vidio ikada, svi oni o kojima sam čio, svi oni o kojima sam pomišljao, da ih takovih ima. Sve rane i boli svieta, glad, bolesti, potlačivanja, robstva svake  vrste – sve to se ponizalo u jedan dugi, dugi red. I strepio sam pred tim grozotama za koje nisam znao da ih ima toliko i takovih. Cielu sam ovu našu sitnu zemlju kolom u naokolo očima uhvatio i na njoj vidio sve što ju tišti i tare, što ubija, ništi ljude, što upropašćuje, iskorenjuje narode. Pri tolikim nevoljam svojih nisam ni vidio, toliko su malene i ništetne bile.

― Udieli pomoć nevoljcima i jadnicima, potištene i potlačene podigni, gladnim i stienu pretvori u hranu, duše im okriepi i uznesi – šaptao sam jedva ujno, a s tim molbama iz dna duše izvirale su mi tople, vrele suze na oči.

I dugo sam molio za sve i svakoga, za čitav sviet, za svoj narod i braću svoju, a nikada ne moljah s takovom odanošću i vjerom kao tada.

O one moje suze što su mi na oči tekle, odbijale su duge rajskoga svijetla, i u tim dugama vidio sam odsjev slike divnoga kraja: natapaju ga biesne i opodjujuće rieke, presiecaju gola i vrletna brda, guste i velike planine; tim se krajem izmijenjuje ravnica strmenima, otoci se kupaju uz poluostrva i krasne obale, a plavetno se sinje more razkriljuje da po njemu zasieku vesla, zarežu hitre ladje… Hrvatsko more, hrvatski kraj, cieli hrvatski narod… Učini mi se kao da sam taj kraj uhvatio rukom, digao na dlanu, primakao ga ustnama i grudima te zavapih:

― Milost i pomoć svim jadnicima, potištenim, sreću saspi svoju na nje, saspi ju na ovaj kraj, na otačbinu moju, na hrvatski narod moj, saspi jer si pravedan bez mjere…

― Bog je velik! ― zaori rajska pjesma, a pjevala juje je ciela priroda, cio svemir, onaj bezkrajni prostor, pjevali su ju svi božji stvorovi, pjevao sam i ja.

Kud sam mogao doprieti okom, kud sam mogao zaroniti mišlju, posvuda je vladala sreća i blaženstvo. Sva božja stvorenja, svi ljudi, svi narodi, svi bijahu sretni i zadovoljni, nitko nije više osjećao jada i nevolja i sve je slavilo jednog Boga, a slavio ga je i onaj kraj.

A sretan bijah i ja i zadovoljan, te sklopih oči, da u najdubljoj skromnosti zahvalim Allahu. Osjetih tada da mi čelom i trepavicama prodje meka, svilena magla, zadahnuta rajskim mirisom; osjetih lagan dodir, i slušah zvukove rajske pjesme koja se je razliegla daleko… Duša mi kao da je uz ove zvukove plovila, treperila uza nje, a rajska svjetlost izčezavala i bliedila. Napokon sam iz daleka slušao odzvanjanje pjesme koja se sve više i više gubila svjetlošću…

Čas, i svega nestade, a ja požalih, stresoh se i razklopih oči: oko mene mrtvo sumračje.

Bijah vas umoran. Uzdahnuh svježeg zraka, ogledah se oko sebe i iznad sebe. Ono isto nebo, onaj isti poznati kraj, ona rieka i grad i sve…

Ja sam snivao…

Predzorje je bilo, sve tiho i mirno; od nekud iz granja doletio bi koji prekinuti sitni glas ptice, te samo što je još zviezda danica treperila neobičnim sjajem, navieštujući zoru i sjajni dan.

A ja još plovijah strujama moga rajskoga sna, još mi duša bila razblažena od one milosti i onog sjaja. A moj čitav san bila je samo čista molitva svete noći… I ona me okriepila. Jest, “držati se svoje vjere i naroda, jedino je pouzdano utočište!”

Bilo mi je ugodno, blaženo pri duši. Kao da sam jednu od najsvetijih dužnosti obavio.

I prosnivši taj san, dadoh se u misli i stopih prošle viekove sa budućima, i nadjoh u njima veliku sličnost. Od uviek ljudi ostadoše isti, samo što mienjaju prostor, da jedan ustupi mjesto drugomu, al’ svi ostaju isti, iste nepromienjene naravi.

― I premenitost srca daj! ― završih svoju molitvu, a tajan glas kao da mi je šaptao: “U plemenitosti je pravi napredak…”

Nešto me tada okriepi, osnaži, a čela i očiju mojih kano da se dotače ona laka magla iz rajskoga sna.

Jest, “držati se vjere, naroda i napredka, jedino je sigurno utočište!”

I opet, u predzorje, zaronih u budućnost, a moje misli pratila je rajska pjesma i molitva o velikoj, svetoj noći…

Osman-Aziz, Na pragu novog doba, Zagreb, 1896.

Biografiju Osman-Aziza (Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević) možete pročitati ovdje.

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top