Iz pera Mehmeda Handžića: Ummul-Benin – primjer odgojene žene iz perioda tabina

 Ummul-benin je ime kćeri Abdul-‘Aziza Umejevića i sestre glasovitog i pravednog halife Omera, sina Abdul-‘Azizova. Udata je bila za halifu Velida, sina Abdul-Melikova. To je bila žena na glasu sa svojom pameti, razboritošću, rječitošću i pobožnošću. Danju je većinom postila, a obnoć u ime Boga tehedžud klanjala. Pored toga toliko je milostinje i dobročinstva činila da se pripovijeda da je svake sedmice po jednog roba opraštala. Ova svojstva su je izdigla iznad ostalih žena toga doba i ovjekovječila joj spomen sve do današnjeg dana. U ovakve svijetle primjere trebaju se naše žene ugledati, a ne uzimati sebi za uzor kojekakve propalice, koje su svojom raskoši i ludim postupkom u crno zavile svoje muževe i upropastile ih i materijalno i moralno.

Glasoviti islamski historik Mes’udi u svom djelu Murudžuz-zeheb (Zlatne livade) ovako pripovijeda:

            Došao je Hadžadž ibn Jusuf halifi Velidu i zatekao ga je na šetnji. Kada su se sreli, Hadžadž sjaše sa konja, poljubi halifu u ruku i pođe pješe naoružan u oklopu sa tobolcem strjelica i arapskim lukom. Uzjaši, Ebu Muhamede, reče mu halifa. Vladare pravovjernih, pusti me da što više sevaba zaradim, jer Ibn Zubjer i Ibnul-Eš’as su me toliko zauzeli da te nemam kada vidjeti, odgovori mu Hadžadž. Kada ga halifa zakle da uzjaše i da s njim ide jašući, on uzjaha i zajedno pođoše halifinim dvorima. Kada je Velid unišao, raskomoti se i sjede u košulji, a onda dozvoli Hadžadžu da uniđe. Kada je Hadžadž unišao, ostao je dugo sa halifom u razgovoru. Dok su oni razgovarali izbije jedna sluškinja i tiho prišapta nešto halifi, a onda se povuče. Na to če Velid Hadžadžu: „Znadeš li, Ebu Muhamede, šta mi ova reče?“ „Ne znam, Boga mi, gospodaru“, odgovori Hadžadž. Poslala ju je moja amidžična, kći Abdul-‘Azizova, da mi rekne zašto razgovaram sa ovim beduinom do glave naoružanim, a ja u samoj košulji. Ja sam joj poručio da je ovo Hadžadž, pa se još gore prestrašila i rekla je: „Nije mi drago da s njim osamljen sjediš kad je pobio toliko svijeta.“ Na to će Hadžadž:

 „Vladare pravovjernih, pusti ti na stranu razgovore sa ženama iskićenim govorima! Žena je bosiok, ali ni u kom slučaju starješina i gospodarica. Ne dozvoli da ona znade tvoje tajne ni tvoje programe prema neprijateljima! Ne slušaj ih ni u čem osim u onom što se na njih lično odnosi i ne daj da se ma čim bave osim brige oko svoga nakita. Nemoj se s njima savjetovati; njihovo je mišljenje slabo i odluka njihova ide slabosti. Zastri njihovo gledanje svojim zastorima! Ne dopusti da ma i jedna od njih vlada kakvim bilo poslom izvan same sebe; ne dozvoli i ne daj prilike ni jednoj da se ona kod tebe ma za što zauzima! Dugo s njima ne sjedi; tim će ti pamet biti jača i vrlina očitija!“

Zatim je Hadžadž ustao i otišao, a Velid je unišao svojoj ženi Ummul-beninu i kazao joj sve što je Hadžadž rekao. Na to će Ummul-benin: „Vladare pravovjernih, ja bih željela da mu narediš nek sjutra dođe k meni i nek mi se javi i pozdravi me.“ „To će biti“, odgovorio joj je Velid.

Kad je sjutra došao Hadžadž, reče mu halifa: „Otiđi, Ebu Muhamede, i pozdravi  Ummul-benin!“ „Oslobodi me toga, vladare pravovjernih“, zamoli Hadžadž. Halifa mu ne uvaži molbe, i on morade izvršiti naredbu.

Ummul-benin ga je dugo držala dok je dozvolila da uniđe. Zatim mu je dozvolila da uniđe i ne dopustivši mu da sjedne rekla mu je: „E, Hadžadžu, ti se ponosno pred halifom hvališ sa tim što si pobijedio i pogubio Ibn Zubjera i Ibnul-Eš’asa? Kad Bog ne bi odredio da ti budeš najniži stvor, ne bi te stavio u kušnju da ti pucaš i udaraš u Kabu, niti da ubiješ Ibn Zubejra, sina Ebu Bekrove kćeri, Zutun-Nitakajna, koji je prvo rođenče u islamu! Što se tiče Ibnul-Eš’asa, on je toliko poraza uzastopce nad tobom izvojevao da si ti molio Abdul-Melika, koji ti je u pomoć poslao sirijsku vojsku u času kad si bio u višoj tjeskobi negoli u rogu. Njihova su koplja tebi hlad napravila i njihova te je borba spasila. Da toga nije bilo, bio bi ti mizerniji od zakržljalog bravčeta. Što se tiče tvojih lekcija, koje si davao halifi u pogledu njegova porodičnog života i udobnosti i uživanja sa svojim ženama, to ti mogu reći da bi on sretan bio kad bi tvoje savjete primio ako bi njegove žene rađale onakve sinove kakva je tvoja majka rodila. A ako će te žene rađati onakve sinove kao što je vladar pravovjernih, onda on neće primiti tvoga prijeloga niti slušati tvoga savjeta. A, Boga mi, divno je rekao i onaj pjesnik, što te je vidio kada si bježao u sukobu od haridžijskog junaka, žene po imenu Gazale, kada je njeno koplje bilo među tvojim plećima:

            Protiv mene je lav, a u boju strašivi noj, koji se boji i zviždanja.

Zašto nijesi u boju sa Gazalom stao junački,                                                                                  

nego ti se srce drhtalo kao da je obješeno o krilo ptice!

            Zatim je rekla, nek ide. Kada je Hadžadž odmah po  tom došao Velidu, pitao ga je ovaj, kako mu je bilo, a Hadžadž je na to odgovorio: „Boga mi, vladare pravovjernih, prije sam zaželio da sam u zemlji, a ne na zemlji, negoli je zašutila i govor završila.“ Velid se slatko nasmijao i rekao mu: „To je kći Abdul-‘Azizova!“

Izvor: Eseji, rasprave, članci – Mehmed Handžić (204 str.)

Za Akos.ba pripremio: Selim Alagić