Insan ne može cjeniti blagodat življenja dok se dobro ne nadiše lepeze emocija

 Da bojim se i ja, ali to drugi ne vide, jer kažu “lahko je tebi”.

Koliko je ono moje “dobro sam” progutalo suza, boli i tuge, a bilo je tako najbolje, za sve!! Znam da nije ništa vječno, pa ni rak, na kraju krajeva, neko će nekom dohakati, on meni, ili ja njemu..

Ovo vrijeme je moje, jer sam toliko toga uradila za pet godina. Najvažnije je da nisam pokleknula, niti sam poražena. A nije bilo lahko, jer svaki pad sam popratila uzdahom, svaku suzu ispratilla osmjehom. Ono dno na kome se sastaneš sam sa sobom, dođe ti kao ljekovito blato, kao lekcija koju ne zaboravljaš.

Naučiš, da je život jedan, da ne smiješ tapkati u mjestu, jer ne znaš kad će oluje završiti.. Jer navikne insan da živi i sa pola duše, na malo kiše pokisne, jer smjehom prekrije sve. Život je uvijek bio više od disanja, odvažite se i zagrlite svaki trenutak, osmjeh na licu svog evlada, stisak ruke svog muža. Budimo svjesni, da će dunjaluk donijet hiljadu razloga za brigu, na nama je da mu kontriramo, da nadjemo hiljadu razloga za osmjeh. Okrenite se malo oko sebe, tačnije pogledajte u zrcalo svoje lice. Nekako smo u igri što se zove život, bar mi žene zaboravile na sebe, pokušavajući da budemo sve, svakome!! To što nemam dio sebe, to ne znači, da moj sluh, moj vid manje vrijede, naprotiv.. e to je svrha!!!
A tako nam malo fali, malo sunca, malo cvijeća, reče leptir… Vremenom shvatite da nema pravog trenutka, jednostavno od svakog možete napraviti pravi. Jednostavno insan ne može cjeniti blagodat življenja dok se dobro ne nadiše lepeze emocija.
Zato budite zahvalni Gospodaru na Njegovoj Milosti. Koliko god volio sebe, ne možeš znati što najbolje za tebe od Njega, koji te Stvorio. Bože, hvala Ti, na svakom treptaju mog oka, na svakom novom budjenju..

Piše: Enisa Zulović, Novi početak

Akos.ba