Adis Hasaković: Genocid je najveći zločin koji ljudi mogu učiniti jedni drugima

O načinu komuciranja tematike Geonocida nad Bošnjacima u Srebrenici i drugim djelovima Bosne i Hercegovine, o odgovornosti institucija i političara razgovaramo sa Adisom  Hasakovićem, stručnjakom za strateško komuniciranje.

Akos.ba: Da li su Bošnjaci 25 godina nakon genocida u Srebrenici i dalje u zamci diskursa žrtve?

Mislim da preskačemo jako puno stvari i da bismo najprije stvari trebali nazvati pravim imenom. Nomen est omen (lat. Ime je znak). U Srebrenici se desio genocid nad jednim narodom. Taj narod se zove Bošnjacima. Njihova domovina je Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina se nalazi u Evropi. Bošnjaci govore jezikom bosanskim. Imaju vlastitu, i zajedničku historiju sa drugim narodima koji žive na ovim prostorima. Upravo jedan od tih naroda počinio je genocid nad Bošnjacima. Ove činjenice dokazalo je i presudilo više međunarodnih i domaćih kvalifikovanih (nadležnih) sudova. Kada uzmemo u obzir ove činjenice, šta drugo Bošnjaci mogu biti nego žrtve, i zašto bi se oni sada trebali stidjeti te činjenice? Neka se drugi stide. Njih još uvijek čeka i propituje ljudska Pravda, o onoj Božijoj nije naše da raspravljamo. Žrtva ostaje žrtvom do Sudnjeg dana kada će se sve istine i laži same od sebe pokazati. To što sam kao pripadnik naroda nad kojim je počinjen genocid žrtva i što se tako osjećam, ne ometa me u svemu onom što trebam misliti i činiti kako bih dao do znanja drugima da sam svjestan gore navedenih činjenica, a kako bih spriječio da mi se kao pripadniku naroda nad kojim je počinjen genocid isti ponovno i desi. To što sam žrtva, ne oslobađa me odgovornosti za moje postupke, moju slobodu i moju sigurnost, ali i sigurnost drugih od mene. To što sam žrtva nema po mom mišljenju nikakve veze sa mojom odlukom da se više nikada i nikome ne desi Srebrenica. Naprotiv!

Akos.ba: Da li su Bošnjaci uspjeli artikulisati poruke o Genocidu prilagođene za različite publike?

Mislim da su u slučaju genocida počinjenog nad bilo kojim narodom poruke univerzalne i da ih kao takve ne treba nikome i nikada prilagođavati. Dalje, mislim da mi tek sada počinjemo komunicirati na jedan nov, i za nas i za druge više racionalan način. Prvih 25 godina Bošnjaci su tragali za formama da izraze bol koju su osjećali. Sasvim razumljivo da su u tom traganju u komunikaciji preovladavale emocije. Nekada je to bila jeziva šutnja, nekada bolni krik. U suštini, usljed niza okolnosti a zbog kojih je i stara izreka pokazala svoju vjerodostojnost, Bošnjaci još uvijek (predugo) tragaju za pravdom, i to je razlog što je komunikacija zapravo u drugom planu. Još uvijek se teško fokusirati na komunikaciju kada zločinci koji su počinili genocid ne samo da su se vratili na mjesto zločina nego i žive tamo, odlučuju, upravljaju, ili izvode razne perforamanse da zavaraju da bi pokazali kako su “dobri ljudi”. Kontradiktornosti su to, nije uvijek jednostavno nositi se s njima. Ovogodišnji spin sa glavnim izvršiteljem provedbe genocida Ratkom Mladićem samo je nastavak loše prakse kojom bi se sjećanje na genocid otupilo i usmjerilo na nešto nečisto i sramno, a tobože ispravno i časno. E tu sada dolazi do izražaja taj diskurs žrtve koji u prvi mah ne može racionalizirati ovakve postupke, pa je prvo što im pada na pamet, kako imaju “obraza“ više toliko lagati. Kada racio, dakle odgovornost za njihove postupke u potpunosti prevlada, žrtve će tada znati da oni lažu pravo zato što nemaju obraza.

Akos.ba: Kako bi se onda u tom smislu trebala voditi politika, odnosno kako bi se trebali ponašati političari?

Genocid je najveći zločin koji ljudi mogu učiniti jedni drugima. Nakon genocida ne postoji veći zločin. Genocid nad Bošnjacima nisu Bošnjaci izmislili, već ga je činjenično utvrdilo nekoliko međunarodnih sudova, kao i nekoliko domaćih i sudova poput onih u Njemačkoj i drugim zemljama. Mnogi parlamenti svjetskih država donijeli su rezolucije o genocidu počinjenom nad Bošnjacima. Sve su to okolnosti koje podrazumijevaju poseban odnos i politike. Meni kao komunikologu je neshvatljivo da i u sferi komunikacije nije uspostavljen način kako komunicirati na ovu temu. Zapravo, političari naše države bi trebali uspostaviti pravila kako je dopušteno i kako se smije komunicirati o genocidu počinjenom nad Bošnjacima. To je njihova civilizacijska, moralna, i ljudska, a onda kasnije i nacionalna obaveza. Ovo se posebno odnosi na političare Bošnjake, jer oni predstavljaju narod žrtvu, a i sami su žrtve. Dakle, vidite, i ponovno je na potezu odgovornost žrtve, ali posmatrano iz jednog drugog ugla.

Akos.ba: Šta bi to značilo prevedeno na jezik politike?

Prevedeno na jezik politike, ne može biti razgovora, a kamo li saradnje s nekim ko negira genocid. Ne možete dati “Cvijet Srebrenice” čovjeku koji javno i uoči dolaska u Potočare u svome Parlamentu negira genocid i zahvaljuje ruskom ambasadoru jer je uložio veto na Rezoluciju UN-a o genocidu počinjenom nad Bošnjacima. Dalje, na protokolarnoj i pojavnoj ravni nema pristupa u Potočare niti bilo koje stratište Bošnjaka, nikome ko negira genocid. S druge strane, sve visoke državne delegacije koje dolaze u posjetu Bosni i Hercegovini moraju odati počast žrtvama genocida, itd. Nema razgovora s negatorima genocida, tim više jer se razgovor i saradnja ne tumače kao dobra volja i pružanje ruke pomirenja zarad boljeg zajedničkog života, već kao znak slabosti i još jedan poraz!? Ako su vrijednosti poremećene nema napretka. Ako vam obje premise nisu istinite, nikada nećete dobiti valjan zaključak. Tako misle i rade odgovrni ljudi i nacije. Jer, radi se o ozbiljnim temama koje ne zadiru samo u prošlost, već određuju našu zajedničku budućnost, da li ćemo je imati i kakva će nam biti.

Akos.ba: Kako da priča o Srebrenici bude zastupljena u javnosti mimo 11. jula i općenito jula mjeseca?

Istina, više se komunicira o Srebrenici općenito u ovo vrijeme, ali i to je razumljivo, i ne bih to isticao kao neki problem ili neki nedostatak. Mislim da u tom smislu možemo biti optimisti kada kažemo da dolazi vrijeme u kojem će se o Srebrenici, genocidu počinjenom nad Bošnjacima, agresiji na Bosnu i Herecegovinu govoriti, saznavati, i proučavati puno sistematičnije i ozbiljnije. Pa, mi već sada imamo niz univerziteta u svijetu, prije svega iz Sjedinjenih Američkih Država i drugih Zapadnih država, kao i Turske i drugih zemalja, čiji studenti u okviru redovne nastave izučavaju genocid počinjen nad Bošnjacima i posjećuju Bosnu i Hercegovinu i Srebrenicu tokom čitave godine. I na koncu, živimo u vrijeme totalnih komunikacija, sa nesagledivim mogućnostima protoka informacija a time i sticanja znanja. Istina o genocidu nad Bošnjacima postala je planetarna, i više je niko i nikada neće moći sakriti, niti zaustaviti.

Razgovarao: Voloder Sanadin

Akos.ba