Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Poučne priče > Poučna priča iz knjige Sokak sreće: Odluka

Poučna priča iz knjige Sokak sreće: Odluka

Živio je mirno u malom gradiću. Njegova njegova supruga i mahala bijaše čitav njegov svijet. Ona je bila čuvena po ljepoti i udvaranju mnogobrojnih mladića dok je bila djevojka. To se nije promijenilo i nakon njene udaje, samo što su okolnosti i brak u koji je stupila nametali druga pravila i obaveze.

On je zadovoljan sa sudbinom živio iz dana u dan sretan se vraćajući kući gdje bi ga očekivala njegova lijepa hanuma. Odmarao je on i oči i dušu na njenom izgledu kao u hurije. Nije bio ljubomoran već ponosan da ima pored sebe takav biser – njegovu lijepu hanumu.

Redovno je išao u džamiju i nalazio načina da u tom društvu nađe svog razgovora i utjehe, jer eto, mnogo godina poslije on nije imao djece. Nije imao radost koju donosi dječiji plač i smijeh u kući i blagoslov Božji dolaska novog člana porodice.

Razgovarao bi često sa svojom suprugom koja je u početku bila sretna ali i usamljena kada bi on izbivao iz kuće sa svojim prijateljima. Tražio je načina da je razveseli i nije zamjerio ako bi ponekad sa svojim prijateljicama otišla u kratke šetnje ili na sijela koja bi ponekad potrajala i duže u noć. Posebno bi to bilo u dugim toplim ljetnim noćima, kada bi se i on kasnije vraćao iz svog džamijskog društva.

On nije previše znao o vjeri, ali je bio uporan u praksi strogo se držeći slova propisa i dozvoljenog. Jedino što je njega istinski mučilo bilo je to sa njegovom suprugom. Osjećao je krivicu. Povremeno bi osamljujući se u džamiji naglas učio dove tražeći utjehu i mir srcu: „Uzvišeni Bože, Ti si dao i odredio ovo moje stanje. Ono što znam je da se sve događa Tvojom odredbom i da baš ništa iz Tvoje vlasti ne izlazi niti jednog trenutka. Da je tako sve bi se urušilo. Nema stanja niti kretanja i promjene bez Tebe. Samo od Tebe tražim pomoć. Evo, razveseli moju suprugu djetetom i nek’ ono bude radost srca njenog, i razlog za mnoga dobra koje ćemo skupa učiniti. Ti si od Milostivih i samo Ti dove primaš.“

Vraćao bi se on svojoj kući sa nadom da će sve biti dobro ali i tužan jer se među njima izgradio jedan zid šutnje. Riječi su postajale suvišne. Čekanje je ostalo kao mogućnost i nepredvidiva sudbina. Ona bi ujutro napravila kahvu i šuteći bi sjedili i pili, bez mnogo riječi, kao da su sve priče ispričane i sve riječi potrošene nakon godina bez dječjeg smijeha u njihovom domu. Nisu voljeli kuću; to mjesto samoće i šutnje. Govorila je kuća svojom hladnoćom i neizvjesnošću u zraku. Najbolje im je bilo van kuće. U društvu koje su voljeli i sa kojim su zaboravljali na prst sudbine koji je pokazivao u pravcu velikog iskušenja koje se nadvilo nad njihovim životima. Jedne večeri, nakon sijela sa svojim društvom on je došao kući. Vidio je zabrinuto lice svoje supruge. Reče mu ona; „Moram ti nešto reći, dragi moj. Neće nam biti lahko zbog toga, posebno tebi, ali ti zaslužuješ istinu. Ja sam trudna. Evo, već postoje znaci da je to tako. Nismo odavno bili skupa. Nadam se da me shvataš.“

On je samo pogledao, uzeo svoj kaput i izašao u društvo. Na mjesto gdje će zaboraviti. Bio je ljut na sebe, tužan zbog toga što je uradila. Nije on nju prekoravao. Ali je osjećao veliku ljubomoru koju samo muž osjećati može. „Više mi ona ne pripada, isto kao što ne pripada meni ono što nosi u svom stomaku“ mislio je on.

Ona se povukla u kuću od svijeta sa izgovorom da je bolesna. On je kao što se čeka Sudnji Dan, očekivao i brojio dane i mjesece. Razmišljao je o tome šta će uraditi, ali ženu nije mogao natjerati da odbaci ono što se ipak Božjom voljom zametlo u njenom stomaku. Njegova supruga je tražila odgovor u njegovim očima, dok bi skupa jeli ili sjedili ispred kuće posmatrajući horizont u akšame. „Prolazi još jedan dan“, mislio je. „Dolazi određenje i ono što moram uraditi. Ali šta moram uraditi?“, pitao je sebe, vukući duhanski dim, zamišljen, bez riječi, gledajući svoju suprugu u drugom stanju sa drugim čovjekom.

Nikome nije mogao reći ništa o onome što se dešava. Nije želio otkriti sramotu njegove ipak voljene supruge i potužiti se ljudima na svoju nemoć da ona s njim toliko dugo nije mogla imati dijete. Vrijeme je prolazilo i gazilo strpljenje nesretnog muža. Skoro da ništa nije razgovarao sa svojom ženom. Ona bi samo u strahu od njegove šutnje i mogućih postupaka obarala svoj pogled i tražila oprost u trenucima kada bi se njihovi pogledi sreli. Oboje su znali da se nalaze na jednoj velikoj prekretnici i odlukama koje će zauvijek promijeniti njihove živote.

Njegova je supruga ušla u mjesec porođaja, a on je pojačao svoje molitve i dove Allahu da mu ukaže na najbolje rješenje i za nju i njega i nevino dijete koje će se roditi. Bio je ljut. Razmišljao je čak o tome da nakon porođaja dijete odnese i baci u vodu i tako ukloni dokaz svoje nemoći i njenog grijeha. Previše je on nju volio da bi je ostavio i vratio njenim roditeljima. Njegovo srce se kolebalo u odlukama koje su se kretale između krajnjeg zla i vrhunca milosti koju čovjek može pokazati. Sebi je govorio:“Šta da radiš čovjeke?! Sam si sebe doveo u ovu situaciju zatvarajući oči pred činjenicama i sudbinom koja ima svoju cijenu. Ubit’ ću i nju i dijete, jer mi svakako od života nema ništa. To što mi je ona uradila ipak ne zaslužujem, a zna koliko je volim. Uzvišeni Bože, pomozi mi jer ne znam hoću li ovo moći podnijeti.“ Jednu toplu ljetnu večer, njegova supruga u drugoj sobi je počela plakati. Ispuštala je duboke uzdahe koje žene na porođaju ispuštaju. On je znao da je to taj trenutak – odluka. Ušao je u prostoriju, prišao ženi i rekao joj da legne i da će pripremiti toplu vodu. Nije mogao nikoga zvati od primalja da pomogne njegovoj ženi. Znao je da to mora obaviti sam ne žaleći svoju suprugu u njenim teškim porođajnim bolovima. Ipak je on nju bodrio da izdrži i porodi svoje dijete. Dok je stenjala od teških bolova koje samo buduća majka može osjećati. Govorila je:“Oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi!“

On nije obraćao pažnju na to već je čekao da na njegove ruke dođe njeno dijete i udahne prvi udisaj i zaplače prvim plačom. Dijete je prihvatio na svoje ruke. Ono zaplaka. Uzeo je čistu krpu i umotao novorođenče i nespretno odrezao i zavezao pupčanicu. Ona je plakala i u olakšanju pružila ruke prema svome muškom djetetu On se i ne okrenu na nju nego uze dijete i izađe napolje. Skoro je svitalo. Bližilo se vrijeme sabah namaza. Osvrtao se oko sebe, da ga neko ne gleda sa malenim smotuljkom ispod njegovog kaputa. Razmišljao je:“Eto, to je taj trenutak. Šta da radim?!“

Čitavi život kao da se odmotao pred njim; njegovo djetinjstvo, momačko doba, upoznavanje njegove supruge, ženidba i život s njom. Hitrim korakom je išao prema džamiji gdje se jedino i osjećao sigurno i zaštićeno. Niko još nije došao od redovnih džematlija. Znao je šta treba uraditi. Ostavio je dijete na džamijsku sofu i malo ga bolje umotao u debelo vuneno platno. Krenuo je nazad svojoj kući. Zamakao je u svoj sokak zastavši u mraku pod jednom starom smokvom. Gledao je u zvjezdano nebo i kao da je tražio svoju zvijezdu koja bi mu možda dala neki išaret šta dalje da radi. Bližilo se vrijeme dolaska ostalih džematlija. Nije mogao ići svojoj kući. Krenuo je opet prema džamiji sa nadom da će Allah Uzvišeni dati rješenje i spustiti milost na njega. Prišao je džamiji i već je nekoliko džematlija bilo prisutno koji su o nečemu žustro razgovarali. Prišao je i nazvao selam.

„Esselamu alejkum, braćo!“

Najstariji od njih odgovori na selam i nakon što se rukovaše reče mu da su jutros na džamijskoj sofi našli maksuma. On je praveći se da o tome ništa ne zna rekao da želi vidjeti dijete. Jedan od džematlija mu reče:“Eno ga tamo na sofi, izgleda da je tek rođeno.“

Prišao je, uzeo dijete i rekao:“Šta da radimo ljudi? Ne možemo tek tako ostaviti i prepustiti ovo nedužno čedo samo sebi. Šta predlažete da uradimo?“

Zbunjeni ljudi ništa nisu mogli reći osim da dijete nije njihovo, i da bi bilo jako neobično da uzmu tuđe dijete, a već imaju i vlastito o kome se trebaju brinuti. On im reče: “Ako je to tako, onda ću ja dijete uzeti sebi. Svakako ja i moja supruga nemamo djece, neka nju Allah Uzvišeni obraduje i oprosti i meni i njoj zbog ovakvog postupka.“

Ljudi se složiše sa njegovim prijedlogom, a on uze dijete i požuri kući svojoj ženi. Na neki način je bio radostan. Znao je da će nju dijete obradovati i donijeti istinsku radost njoj kao majci. Poslije njegovog ljutitog odlaska iz kuće, sigurno će biti iznenađena, mislio je gledajući nevino lice malenog dječaka na prvoj svijetlosti toplog sabaha. Ušao je u kuću. Čuo je svoju ženu kako plače u sobi još uvijek na istom mjestu gdje je nju i ostavio. Rekao je:“Esselamu alejkum, evo ti tvoje dijete i raduj se. Halal ti bilo. Molim Uzvišenog Allaha da i mene obraduje Njegovom nagradom, a On Zna obradovati najbolje. Čuvaj dobro ovo dijete, hrani ga i pazi. Nikada nemoj zaboraviti ko je ovo dijete primio na ruke. Ja ti halalim, a molim i Allaha dž.š. da ti oprosti i pokrije našu sramotu na Danu kada će se sva djela i nedjela vidjeti. Znamo kako je bilo, ali znamo da se sve dešava Božjom voljom i Njegovim određenjem. Kada dođe sudbina prestane opreznost. Nas je sudbina kao i mnoge nadvladala. Na nama je da postupimo kako je najbolje i najpravednije. Ljubavi moja, volio sam te, očekivao s tobom najbolje. Ne očekujem da mi bilo šta kažeš i da se pravdaš. Oboje smo pogriješili, možda i ja što ti nisam dao priliku da ideš od mene i u halalu imaš halal.“

Ona je plačući i čuvajući svog sina gledala u njega i zahvaljujući se slično kao što bi se zahvalio kažnjenik nad neizvršenom kaznom od strane dželata. Pomogao je ženi da se očisti, promijenio posteljinu, oprao i zamotao bebu. Napravio je toplu supu za nju i ostavio pored njenog kreveta. I on se okupao, zašao iz kuće i krenuo opet prema džamiji. Još nije sunce izašlo i požurio je da može obaviti sabah namaz.

Nikoga nije bilo u džamiji. Kao i ranije, osjetio je mir među tim starim džamijskim zidovima. Oni kao da su upili sve ibadete, sve namaze i zikrove obavljene u njoj. Sve one lijepe govore imama o tome kako će Allah dž.š. onima koji pokriju sramotu drugog pokriti grijehe na Sudnjem danu. Osjećao je neopisiv mir u svom srcu i u kretnjama dok je okrenut prema mihrabu obavljao sabah-namaz. Neki glas kao da mu je govorio:“Uradio si ispravno.“ Plakao je dugo se zadržavajući na sedždi i zalijevajući suzama stari džamijski tepih.

„Jesam li završio Uzvišeni Gospodaru?“, odzvanjao je njegov glas u staroj džamijskoj kupoli.

Došlo je vrijeme i podne namaza. Niko nije izlazio iz džamije. Odanog muža nije bilo. Prošli su dani, mjeseci i godine, ali njega nije bilo. Ljudi su počeli pričati da je zbog svog postupka i djeteta kojeg je tog sabaha donio kući prešao u gajb, nevidljivi svijet gdje obitavaju posebne kategorije dobrih ljudi. Neki su govorili i da je otišao nekuda, ali to nije ni važno. Milostivi je njega pokrio svojom milošću kao što je on pokrio svoju hanumu obradovanu najljepšim darom ženi – djetetom. Njegova žena je lijepo odgojila sina kojem je dala muževo ime.

Dugo vremena nakon tog događaja, djeca su pričala da su u džamiji čuli glas nekog čovjeka kako čini zikir Uzvišenom Allahu. U džamiji i dalje nije bilo nikoga.

Piše: Admir Delalić  

Sokak Sreće

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top