Moje putovanje iz izgubljenosti u svjetlo islama

Svjedočenje Markusa, konvertita kome se život potpuno promijenio.

Zovem se Markus, imam 32 godine i dolazim iz Kameruna, iz grada Duala. Moj život nije bio lahak, a na tišinu sam se navikao tek nedavno. Tokom svojih prvih dvadeset godina života trčao sam između problema koji nisu imali kraja, pokušavajući pronaći svoje mjesto usred buke života. Radio sam na narodnoj pijaci prodajući sitnu robu, a ponekad sam bio prisiljen prihvatati čudne i nelegalne poslove samo da osiguram dnevnu zaradu. Nisam bio sretan. Ponekad sam osjećao da sam samo sjena koja hoda među ljudima, a da me niko ne vidi niti čuje.

Jednog jutra probudio sam se kasno nakon kratke noći pune razmišljanja. Osjećao sam težinu u grudima koju nisam razumio. Sjeo sam na svoj krevet i gledao u zid svoje male sobe pitajući se zašto osjećam da je sve oko mene prazno. Zašto se osjećam usamljeno iako su ljudi oko mene? Nisam imao pravih prijatelja. Živio sam u potpunoj tišini koju sam skrivao od svih. Ponekad bih se smijao s ljudima kao i obično, ali je u meni nešto vrištalo, nešto s čim se nisam mogao suočiti.

Tog dana otišao sam na posao osjećajući lijenost i umor, ali sam bio prisiljen nastaviti. Sati su prolazili sporo, mušterija je bilo malo i imao sam osjećaj da svaki pokret koji napravim nema nikakvog smisla. Više nisam uživao ni u malim uspjesima koje bih postigao. Tražio sam nešto što bi ispunilo prazninu u meni, nešto što bi promijenilo moj osjećaj, ali nisam znao šta je to.

Tokom kratke pauze, dok sam pio kafu u uglu radnje, bez cilja sam pregledao telefon. Listao sam obične objave, a onda sam zastao kod jedne male objave na stranici pod nazivom “Projekt Basira”. Nije sadržavala upečatljive slike niti privlačne naslove, samo jednostavne riječi:
“Ponekad svog Stvoritelja tražimo svuda osim u sebi.”

Zastao sam nekoliko sekundi. Osjetio sam kao da neko gleda pravo u moje srce. Osjetio sam blagi unutrašnji drhtaj kakav ranije nikada nisam osjetio.

Počeo sam čitati još objava. Svaka je govorila o unutrašnjoj patnji i potrazi za mirom, o trenutku iskrenosti prema samome sebi, o novom početku kojem nije potrebno mnogo vremena nego samo jedna iskrena odluka. Osjetio sam kako mi se srce oslobađa dijela tereta koji sam godinama nosio. Prvi put sam osjetio da postoji nešto što bi moglo promijeniti moj život.

Nisam mogao prestati čitati. Otvorio sam opciju za poruke i napisao svojim jednostavnim jezikom:
“Tražio sam psihički mir svuda, ali ga nisam pronašao… možete li mi pomoći?”

Nisam očekivao brz odgovor, ali nakon nekoliko minuta stigla je poruka:
“Da. Ako si sada iskren, sigurno ćeš ga pronaći.”

Osjetio sam zbunjenost, ali mi je nešto iznutra govorilo da nastavim. Počeo sam pisati o svom životu, o osjećaju usamljenosti, o poslovima koje sam radio i o praznini koju sam godinama osjećao. Sa svakom napisanom riječju osjećao sam kako se dio tereta skida s moje duše.

Razgovor je trajao skoro sat vremena. Svaki odgovor kao da me vodio korak bliže istini, korak bliže nečemu što nikada ranije nisam upoznao. A onda je došao odlučujući odgovor:
“Počni ispočetka sada. Izgovori šehadet i ostavi ono što si bio.”

Polako sam podigao glavu i pogledao oko sebe u svoju tamnu sobu, ali moje srce je prvi put bilo osvijetljeno. Osjetio sam nešto što nikada ranije nisam osjetio — smirenost i unutrašnji mir. Malo sam podigao glas i izgovorio šehadet:
“Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik.”

Osjetio sam kao da su sve teškoće i pritisci koji su se godinama skupljali na meni počeli polahko nestajati.

Te noći, nakon šehadeta, osjetio sam nešto neobično. Nisam znao kako to opisati osim kao spokoj. Svijet oko mene nije se promijenio, ali ja jesam. Više nisam gledao na sebe kao prije. Nisam se više bojao suočiti sa sobom niti s drugima. Osjetio sam novu snagu u sebi — ne tjelesnu, nego duhovnu. Ne znam vam to opisati.

Dani su prolazili. Prvi dani bili su teški. Suočavao sam se sa starim strahovima. Neki bivši prijatelji pokušavali su me provocirati, a ja sam birao šutnju i izbjegavao odgovore. To mi je bilo veoma teško, ali sam osjećao da je to novi put. Počeo sam tražiti novi posao, daleko od svega nečasnog. Pronašao sam jednostavan posao u maloj trgovini. Bio je fizički naporan, ali psihički smirujući. Prvi put nakon mnogo godina osjećao sam da radim bez činjenja grijeha i nepravde drugima i da jedem od halal zarade.

Moj svakodnevni život počeo se postepeno mijenjati. Naučio sam klanjati uz pomoć svog učitelja kojeg sam mnogo zavolio iz Projekta Basira. Ponovo sam čitao neke objave radi razmišljanja i pokušavao primijeniti ono što sam naučio u svom životu. Počeo sam se iskreno odnositi prema ljudima. Nekada bih se suočio s onima kojima sam nanio nepravdu, nekada bih tražio oprost, a nekada bi mi oprostili. Ta iskustva bila su dio procesa unutrašnjeg čišćenja. Učio sam kako postati bolji čovjek, ne samo zbog ljudi nego i zbog sebe. Osjetio sam da je moj život dobio novo značenje.

Kako su mjeseci prolazili, počeo sam primjećivati velike promjene u sebi. Više nisam gledao na događaje oko sebe kao prije. Male stvari me više nisu uznemiravale. Prestao sam se fokusirati na ono što ne mogu promijeniti, a počeo na ono što mogu popraviti. Naučio sam strpljenje, izdržljivost i smireno suočavanje sa životnim izazovima. Počeo sam osjećati utjecaj islama u sebi. Moj život postao je uravnoteženiji i jasniji.

Ponekad se vratim ulici na kojoj sam nekada radio. Pogledam oko sebe i sjetim se teških dana koje sam proživljavao, pa osjetim zahvalnost što se nisam predao praznini i unutrašnjem lutanja, što sam odlučio početi iznova. Shvatio sam da najopasniji trenutak u čovjekovom životu nije kada pogriješi, nego kada odbije suočiti se sa sobom i nastavi pogrešnim putem.

To je moja priča s islamom — priča o promjeni koju nikada nisam očekivao.

Molim Allaha da me učvrsti u islamu sve dok Ga ne sretnem.

Prijevod i obrada: akos.ba