Hoćemo istinu, ali s filterom

Jedna od zanimljivijih osobina ljudskog uma jeste da sve informacije ne prima na isti način.

Neke činjenice prođu kroz nas gotovo neprimjetno. Pročitamo ih, zapamtimo ili zaboravimo i nastavimo dalje.

Ali kada činjenica udari u uvjerenje koje godinama nosimo, sliku koju imamo o sebi ili priču kojom smo objasnili vlastiti život, reakcija može biti sasvim drugačija. Tada više nemamo osjećaj da smo dobili novu informaciju. Imamo osjećaj da smo napadnuti. I možda to objašnjava nešto što svakodnevno gledamo. Ljudi traže iskrenost, a onda se naljute kada je dobiju.

Traže da im kažeš otvoreno, a kada im kažeš, ponašaju se kao da je problem u tebi zato što si izgovorio ono što nisu željeli čuti. Jer čovjek nekada ne postavlja pitanje zato što želi odgovor. Postavlja ga zato što želi potvrdu.

Pita te šta misliš, nadajući se da ćeš misliti isto što i on. Traži savjet, nadajući se da ćeš podržati odluku koju je već donio. Pita kako izgleda, očekujući kompliment. Pita je li pogriješio, nadajući se da ćeš mu objasniti da zapravo nije. A kada istina izađe bez uljepšavanja, bez komplimenta i bez filtera, ljutnja se često ne usmjeri prema onome što je istina otkrila, već prema čovjeku koji se usudio to izgovoriti.

Kao kada čovjek primijeti bore na svome licu pa se naljuti na ogledalo. Nisu problem godine. Problem je, izgleda, ogledalo koje ih je pokazalo. Ili kamera koja „loše slika“. Mnogo toga što radimo služi upravo tome da sačuvamo ugodnu sliku koju imamo o sebi. Zbog toga potpunu jasnoću volimo mnogo više u teoriji nego u stvarnom životu.

Probaj u društvu pitati: „Volite li da vam ljudi govore iskreno?“

Gotovo svi će odgovoriti potvrdno. Sada im reci nešto iskreno što ne žele čuti. Vrlo brzo ćeš saznati koliko je prethodni odgovor bio tačan. Ljudi govore da žele jasnoću u odnosima, poslu, prijateljstvima i razgovorima. Ali nejasnoća ima jednu veliku prednost. Ostavlja prostor za tumačenje.

Za izgovor. Za ono: „Možda ipak nije tako.“ Jasnoća ti taj prostor oduzima. Ona je poput fotografije bez filtera.

Ne bira bolji ugao. Ne popravlja svjetlo. Ne uklanja ono što ti se na licu ne sviđa.

Samo kaže: Ovo je ono što jeste.

Zbog toga čovjek koji govori jasno neće uvijek biti doživljen kao iskren. Nekada će biti proglašen grubim. Nekada bezosjećajnim. Nekada nekulturnim. A granica svakako postoji: iskrenost nije dozvola za ponižavanje ljudi, niti je grubost dokaz da govoriš istinu. Istina se može kazati lijepo. Ali ni lijep način ne znači da istinu treba pretvoriti u ono što će drugome prijati.

Tu smo napravili zanimljiv kompromis. Hoćemo istinu, ali malo popravljenu. Iskrenost, ali uz dovoljno komplimenata. Jasnoću, ali da nam ostavi izlaz. Stvarnost, ali s blagim filterom preko nje. Čak smo nekim lažima dali simpatično ime.

Nazvali smo ih „bijelim lažima“.

Istina svoju bitku nije izgubila onda kada su ljudi počeli vjerovati laži. Mnogo je opasniji bio trenutak kada smo laži počeli davati ljepša imena kako bismo s njima lakše živjeli.

Prijevod i obrada: akos.ba