Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Klađenje kao oblik moralne dekadense

Klađenje kao oblik moralne dekadense

Uvod u moralnu patologiju: Kladionice

U savremenom dobu kada se pojedincu nude raznovrsne stvari za popunu dokolice odnosno slobodnog vremena jedna od patoloških pojava uobličena u načinu trošenja novca za radi iluzije dobitka jeste i savremeno klađenje u sportu.

Malo je danas modernih demokratskih uređenih država da nemaju problem ovisnosti njihovih građana o klađenju. Dakle, sve je više država koje priznaju da njihovi građani žive u dubokoj ovisnosti o klađenju ili posjećuju neku od vrsta kladioničarskih ”rupa”. Da bi se razumjelo pravo stanje stvari potrebno je sada pažnju usmjeriti na uzroke moralne dekadencije koja pojedinca vodi u ovisnost bilo koje vrste. Međutim, svako etičko pitanje koje se odnosi na klađenje jeste da je ono nemoralno ili u najmanjoj mjeri zastranjenje u ispravnom moralno-etičkom življenju ljudi nezavisno od vjere ili nacionalno-etnološke pripadnosti.

Da se razjasni: klađenje je problem više psihološko-pshijatrijske prirode ali i etičko moralne nego što je problem religijsko-vjerske. Zašto se autor ovog teksta odlučio da to tako definiše jeste u jasnosti ako se uzme u obzir da vjera, svaki sistem vjerovanja osuđuje takvu vrstu poroka te da sama vjera ili religija potrebuje pomoć ustanova koje sa bave liječenjem pojedinaca koji su zastranili u takvu dimenziju življenja u skladu sa porokom.

Govor o poroku klađenja

Da ponovimo: ne mora čovjek, pojedinac vjerovati u Boga, bogove ili više sile da bi moralno etički ispravno živio ali istina jeste da jedino vjera, filozofija življenja islama nudi cjelokupan ”paket” moralnih normi koje ispravno regulišu ljudski život na ovome svijetu. To da islam osuđuje svaku vrstu igre na sreću ili bilo koji oblik klađenja jeste vidljivo svakom pripadniku islama ali postaje jasno i onima koji ne žive u skladu islamskog ahlaka. Ali stanje stvari koje se manifestira kod pripadnika islama jeste da i oni kao i drugi ljudi koji nisu jasno definisali svoj život vjerom u Boga imaju problem sa klađenjem pa čak upadaju u ovisnosti do te tačke na kojoj se gubi sve što čovjek materijalno posjeduje pa ta ovisnost odnosi psihološki mir pojedinca. Međutim, nema čovjeka, pojedinca koji nema manje ili više izraženu neku vrstu poroka, to je nažalost takva stvarnost te to negirati i govoriti kako pripadnici islamskog svjetonazora nemaju poroka je jedna laž i iluzija o veličini i čistoti života. Ali ipak oni koji svoj život žele ukrasiti plodovima iskrenog slijeđenja života posljednjeg Božjeg Poslanika Muhammeda, s.a.w.s., moraju da svoj karakter (koji se u ovom slučaju ne smije zamjeniti sa pojmom morala) definisati sa određenim sklonostima ka pozitivnim vjerom dozvoljenim stvarima. Da, u etici je takva zakonitost da se karakter ne zamjenjuje sa moralom i on sam nije moral ali kao osebujna kakvoća volje (kako I. Kant opisuje karakter) ukrašava sa moralno čistim stvarima i pravilima etičkog življenja.

Klađenje nije i ne može se ni pod kakvu iluziju stvarnosti podvesti kao pozitivna stvar ili ”moralni” izbor pojedinca jer on je kroz psihologiju i etiku (u ovom slučaju ne religijsku etiku) definisan kao porok i to jedan od težih poroka kojeg pojedinac može da posjeduje. I da se ovo potkrijepi etikom koja proizilazi iz religijskih tradicija svijeta time što i one smatraju da je klađenje porok koji nagriza vjeru i čisti moral pojedinca. Krenimo od abrahamističkih tradicija koje imaju zajedničkog pretka i ”osnivatelja” Abrahama ili Ibrahima, a.s, koje u vrlo sličnim tonovima osuđuju i zabranjuju igre na sreću i ostale poroke među koje spada s pravom i porok trošenja novca na slučajan izbor nadajući se većoj dobiti što po logici stvari nije smisleno. Dakle, da izvedemo konkluziju iz svega navedenog o klađenju kao poroku, odnosno da zaključimo da taj porok je prije svega problem uređenja društva i njegovih institucija koje imaju zadatak da obezbjede socijalni mir i napredak svih članova društva ili zajednice a ne da jednima dozvole nametanje prisilnog ropstva kroz kamatu i uvlačenje pojedinaca ali i mladih u poroke kao što su alkoholizam, narkomanija, pristitucija, klađenje i sve igre na sreću. Bosna i Hercegovina je primjer gore navedene tvrdnje da postoje institucije koje jednima dozvoljavaju da izrabljuju mlade i sve one koji mogu sebi da priušte novac i rasipanje na kamatu i klađenje time što to smatraju načinom zarade a ne razmišljaju ili ih naprosto nije briga o drugima koji će ostati bez osnovnih uvjeta za život upuštajući se u takve poroke.

Stav islama o klađenju (i svim igrama na sreću)

Ovdje se nećemo puno udubljivati ili ići u dubine šerijatskih propisa o klađenju jer time se bave prozvani i oni kojima je dužnost da osvijeste ljude i sljedbenike islama o ovom pitanju ali treba podsjetiti o toj pošasti ili problemu koji društva uvlači u nezamislive dugove i nanosi štetu ne samo ekonomiji određene države već i stanju depresije zbog legalnog otuđenja novčanih sredstava kroz klađenje. Mladi danas nisu svijesni u potpunosti problema koji nastaje kada se mladić ili djevojka odnosno mladi pojedinac nađe u problemu gubitkom svega što ima te još i zapadanjem u depresiju zbog ovisnosti o klađenju. Duhovna dimenzija ovog problema jeste i upadanjem u grijeh i to jasnosti osobe koja taj grijeh čini jer zaista svaka osoba zapada u stanje iz kojeg se nije lahko izvući činjenjem grijeha a smatrajući da to nije ništa ”strašno”. Svaka osoba ovisna o klađenju je svakim činom klađenja izgubila slobodu i zapala u stanje ropstva svijesti.

Sljedeći ajeti nas trezveno podsjećaju na naš izbor:
„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.'“ (El-Bekare, 219)

„O vjernici, vino i kocka, i kumiri, i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?“ (El-Maide, 90-91).

Hadisi o zabrani klađenja:

„Osoba koja igra tavle slična je osobi koja ruke umrlja svinjskim mesom i krvlju.“ (Muslim, 4/ 1770)

„Osoba koja se igra sa kockicama za sreću time iskazuje neposlušnost Allahu i Njegovom Poslaniku.“ (El-Hakim, 1/114)

Navedeni ajeti i hadisi veoma jasno i koncizno usmjeravaju pažnju na određene bitne ali iznimno štetne dimenzije poroka klađenja. Nema potrebe za bilo kojim drugim dokazom osim šerijatskim,da vjernik mora ako želi da mu bude oprošteno i da biva u Božjoj milosti da se udalji od takvih stvari. Da se podsjetimo da je klađenje legalan način zarade novca ali nije moralan iz bilo kojeg ugla gledanja bez obzira na vjerovanje onih koji se klade ali i oni koji time žele da se materijalno obogate time unesrećujući one koji to rade. Historijski gledajući, mnoge velike kulture i civilizacije su zbog tog poroka bivale uništene i ekonomski i moralno.

Pokušaj da se do jasnosti dovede problematika ovisnosti i religijske zabrane kockanja,odnosno klađenja može biti manje ili više uspješna ali bitno je da mladi shvate u kakvoj se opasnosti mogu naći i kakvoj se opasnosti izlažu time što se približe kladionicama koje se mogu nazvati šejtanovim okupljalištima (teološkim riječnikom izrečeno). A na drugoj strani ili sa drugog ugla gledanja moramo da shvatimo da postoje oni koji žive da bi druge izrabljivali bilo putem klađenja, uzimanjem kamate i dovodeći ljude do depresivnih stanja a za koja nije lako pronaći lijeka.

Piše: Sejfullah Melkić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top