Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Nisam naučnik, ali znam zašto moj sin ima autizam!

Nisam naučnik, ali znam zašto moj sin ima autizam!

Autizam nije ničija krivica.

Prošle sedmice sam pretraživala internet i naišla sam na naslov koji tvrdi da su obrezivanje i autizam povezani. Nisam mogla odoljeti da se glasno ne nasmijem.

Ne baš ovim redoslijedom, ali sam tokom godina pročitala naredna objašnjenja za autizam:

– Autizam uzrokuje živa.
– Autizam uzrokuje olovo.
– Autizam uzrokuje loše povezivanje s majkom.
– Određeni pesticidi mogu izazvati autizam.
– Plastika.
– Gluten pogoršava poremećaj autističnog spektra.
– Autistične osobe trebaju jesti više jagoda.
– Previše izduvnih gasova iz automobila je vodeći uzrok autizma.
– Hemikalije pronađene na non-stick (neljepljivom) posuđu mogu izazvati autizam.

Onaj o vezivanju za majku mi je bio nekako bolan. Istina je da sam imala poteškoće u povezivanju sa bebom Jackom. Dječačić je vrištao i cvilio i plakao solidnu godinu dana. Počeo je da spava tokom noći kada je imao šest sedmica, a prestao je kada je imao tri mjeseca.
Bila sam iscrpljena, Joe i ja smo se neprestano svađali; prepirke i svađe i dugi intervali vrištanja. Po prvi put mogla sam osjetiti kako mi brak izmiče kroz prste poput pijeska.
A mom prvom djetetu, Joeyu- slatkom, jednostavno, dobroćudnom Joeyu, je bilo u to vrijeme godinu dana. Njegova jednostavna priroda je istakla probirljivu prirodu njegovog novog brata.
Ali sigurna sam da nema nikoga na zemaljskoj kugli koji je sada više vezaniji za ovog dječaka, i zamislite šta? On i dalje ima autizam.

Drago mi je što mogu da vam objavim da znam šta je izazvalo Jackov autizam, i bez daljeg odlaganja, željela bih da vam to kažem.
Sačekajte malo.
To nije neka velika stvar.
Molim bubnjeve
Jack ima autizam jer, kako to kaže njegov petogodišnji brat Henry, on je rođen s njim.

Da, mislim da je autizam genetski. Vjerujem da se nekako Joe-ev DNA pomiješao sa mojim DNA i da zajedno imamo dijete koje misli da je srijeda narandža. Možda ga je jedinstveno genetsko kodiranje učinilo osjetljivijim na stvari u našem okruženju poput olova, žive i plastike.
Ne znam kako se u ovo uklapaju jagode.
(Godinama sam bacala krivicu na Joe-ovu stranu porodice za gen autizma. Ali prije nekoliko godina kada sam bila na sahrani člana moje porodice, pogledala sam po prostoriji i bilo je hmmm).
Prošle sedmice sam bila u kafiću i prišla mi je jedna žena i predstavila se. Kazala je da njena kćerka, Lily, zajedno s Jackom u petom razredu. Klimnula sam glavom i nasmiješila se, uzela sam svoju šolju kafe- ok, ok, i moj kolač sa pulta i krenula.

“Čekaj”, dotakla je moju ruku. “Željela bih da vam nešto kažem. Lily mi je rekla da je prije nekoliko dana jedan dječak nazvao Jacka čudakom”.
Zgrčila sam se. “O, pa, da. Dešava se”.
“Lily kaže da je kazala dječaku da Jack nije čudak. Ona mu je rekla da je on tačno onakav kakav treba da bude”.
Možete uočiti moju dilemu. Ukoliko počnem trčati okolo i proglašavati autizam epidemijom i vrištati o tome kako moramo saznati odakle dolazi i kako počinje i kako ga možemo izliječiti, to se na neki način protivi cjelokupnoj poruci prihvatanja i tolerancije i otvorenosti.
Ova krhka staklena kuća u čiju izgradnju smo u proteklih deset godina uložili toliko truda će eksplodirati na hiljade sitnih komada.

Ali, s druge strane, nekako je i epidemija. Druge porodice će imati bebe i oni bi možda voljeli imati neku ideju kako da spriječe da ih ovaj lukavi spektar zadesi. Moja djeca će imati svoju djecu i ukoliko autizam zaista uzrokuju izduvni automobilski gasovi, onda bi bilo dobro znati kako bismo svi trebali kupiti električne automobile.
U isto vrijeme, ne želim da se usmjeravam toliko na ono što i kada i gdje da bih zaboravila ko.
Zato što me ne zanima odakle dolazi.
Ali, ja sam radoznala.
Nije mi bitno zašto Jack ima autizam.
Ali, bilo bi to dobro znati.
Sve je u redu s njim.

Možda nešto malo nije u redu s njim jer je on upravo zadnjih 45 minuta proveo pričajući o različitim žvakama koje Wal-Mart prodaje.
Ne bih promijenila niti jednu stvar.
Možda bih promijenila neke stvari.
Slavim autizam i njegova spektakularna čuda.
Mrzim autizam jer tjera mog sina da priča previše o žvakama i Wal-Martu.
On je pokvaren.
On je ispravan.
Autizam nije ničija krivica.

Možda bih trebala prestati koristiti Tupperware i tjerati ga da jede jagode, iako ih mrzi, i ponovo okrečiti kuću kako bih se postarala da nema olova na zidovima ili prozorskim daskama.
Možda bih trebala baciti naš tiganj.
Možda sam trebala da ga volim jače, dublje, više iako je bio sićušna povijena beba koja se migoljila u mojim rukama.
Možda je ovo moja krivica.
Kao što ste mogli vidjeti, moja osjećanja o Jackovoj dijagnozi autizma su komplikovana kao prizma sa hiljadu boja i uglova i svjetla. Ponekad, moje sumnje su mekani šaptaj unutar srca, a ponekad to je kao da mi neko viče na uho.
Ja nisam naučnik, nisam dovoljna pametna za to. Ali, ja sam majka. I iako nisam baš dovoljno pametna ni za to, ja poznajem autizam iz tog ugla. Poznata mi je krutost i opsesivnost i bijes zbog pomoćnika u školi. Znam za razočarenje i strah. Znam za tihu čežnju koja dolazi sa drugačijim i čudnim, jer je gledam svakodnevno.

Kada živite sa osobom koja ima autizam, frazu ‘za sada’ kažete veliki broj puta.
Za sada, radio je na pravoj stanici.
Za sada, on ne vrišti.
Za sada, on spava.
Za sada, on je siguran.
Dakle, za sada, ja ću vjerovati da je Jackov autizam uzrokovala DNA ili RNA i nasljednost.
Za sada, pokušaću da pomalo dodam zelene i plave i ljubičaste i narandžaste boje crnim i bijelim potezima nauke. Zajedno ćemo popuniti platno autizma sve dok ne dođe do jasnije slike.
Ne znam još uvijek kako tačno slika izgleda, ali zamišljam da je to neka vrsta utopije, savršena raskrsnica nauke i ljudi. Postoje jagode i štenad i puno zvakaćih guma od peperminta u Wal-Martu.

Bit će visokih, plavih djevojki po imenu Lily i dječaka sa naočalima po imenu Jack.
I ukoliko usmjerite svoj pogled vidjet ćete staklenu kuću u daljini, gotovo na horizontu. Ona sjaji i blista na Suncu i oduzima dah.
Ukoliko pobliže pogledate, vidjet ćete ugraviranu rečenicu na ulaznim vratima. Ova rečenica je sastavljena od osam riječi- jako dobrih, veliki riječi.
One su potporni zid protiv poplave nesigurnosti.
One su milion sjajnih zvijezda u inače dugim, tamnim noćima.
One su mir i oprost, snaga i ponos. One su vječni oprost.
Prvi put kada sam ih čula bila sam u kafiću u kupovini kolača.
“On je upravo onakav kakav treba da bude”.

Napisala: Carrie Cariello

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Portal Akos.ba pratite putem aplikacija za Android i Facebook.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top