Reprezentacija kao lekcija koju uporno zaboravljamo

U zemlji u kojoj se ljudi dijele po svemu mogućem. Po strankama, gradovima, navikama, pa čak i po stvarima koje bi trebale biti najmanje važne, reprezentacija Bosne i Hercegovine ostaje jedno od rijetkih mjesta na kojem razlike prestaju biti tema. Barem što se tiče bošnjačkog korpusa, ali smo mi uvjereni da je to slučaj i kod velikog broja nebošnjaka, mada će stranački mediji i pojedinci dati sve da taj narativ ne bude vidljiv.

Na terenu ćete večeras vidjeti momke koji dolaze iz različitih gradova, država, liga i životnih priča. Neki su odrasli u Bosni i Hercegovini, neki hiljadama kilometara daleko od nje. Neki govore različitim jezicima i naglascima, neki su prve fudbalske korake napravili daleko od svoje Domovine.

Ali kada počne utakmica, sve to postaje nevažno.

Jer nijedan napad ne može izgraditi jedan igrač sam. Nijedna pobjeda ne nastaje iz individualne genijalnosti koliko iz međusobnog povjerenja. Golman vjeruje stoperu. Stoper veznjaku. Veznjak napadaču. Jedan trči kako bi drugi imao prostora. Jedan pokriva grešku drugoga. Jedan uspijeva zato što su ostali uradili svoj dio posla.

To je, zapravo, najvažnija lekcija svakog ozbiljnog tima.

Naša reprezentacija nam je pokazala kako izgleda kada različiti ljudi rade za isti cilj.

Možda je upravo zato reprezentacija mnogo više od sporta. Ona nas svako malo podsjeti da Bosna i Hercegovina najbolje izgleda onda kada njeni ljudi prestanu brojati razlike i počnu tražiti ono što ih povezuje.

Večerašnja utakmica neće riješiti naše probleme. Neće promijeniti svakodnevicu. Ali će nam, barem na devedeset minuta, pokazati kako izgleda kada se pojedinci stave u službu nečega većeg od sebe.

A to je vrijednost koja bi trebala da vrijedi i izvan stadiona.

Zato večeras nećemo navijati samo za rezultat.

Navijat ćemo za ideju da se velike stvari mogu postići samo onda kada svako uradi svoj dio posla, vjeruje saigraču pored sebe i stavi zajednički cilj ispred ličnog interesa.

Navijat ćemo za to da ljudi podignu glavu iz kaljuge u koju su upali i pogledaju prema nebu. Da shvate da nam je suđeno da živimo jedni pored drugih, sa svim našim različitostima i podjelama. Navijamo da ljudi shvate gdje su ih doveli oni koji samo deklarativno kažu da rade ta tim, a nikad u životu nisu dodali loptu drugome. Misle da od njih sve počinje i da će sa njima sve završiti.

Sretno, Zmajevi.

akos.ba