Priča generacije koja je živjela drugačije

Mi nismo samo generacija koja je ostarjela niti još jedan broj na spisku „starijih ljudi“.

Mi smo generacija koja je prošla kroz vrijeme, a vrijeme je u nama ostavilo priče koje se ne zaboravljaju.

Rođeni smo u vremenu u kojem je bilo manje tehnologije, a više ljudi, susreta i bliskosti. Odrastali smo u kućama u kojima su roditelji imali autoritet, učitelj svoje mjesto, komšija svoje pravo, a prijateljstvo svoju težinu.

Učili smo da čovjek odgovara za izgovorenu riječ, da je izvinjenje znak hrabrosti, da se stariji poštuje i da se čovjeku u nevolji pomaže bez mnogo pitanja.

U školu smo išli pješice, noseći torbe u rukama, po zimi i po ljetnoj vrućini. Griješili smo, bili ukoreni, popravljali se i učili. Nije iza svakog učenika stajao roditelj koji je umjesto njega završavao njegove obaveze.

Igrali smo se po mahalama sve dok se izdaleka ne bi začuo majčin glas: „Hajde kući!“

I ta jedna rečenica bila je dovoljna da prekine najvažniju utakmicu na svijetu.

Nismo imali pametne telefone, društvene mreže ni ekrane koji su nam uzimali sate. Imali smo prijatelje čija smo lica poznavali, vrata na koja smo kucali i kuće u koje smo ulazili bez prethodne najave.

Gledali smo kako se svijet mijenja pred našim očima. Poznavali smo fiksni telefon prije mobitela, pismo prije e-maila, radio prije stotina televizijskih kanala, crno-bijeli televizor prije pametnih ekrana i kasetu prije digitalne muzike. Fotografiju smo čekali danima da se izradi, a danas je napravimo i pošaljemo na drugi kraj svijeta za nekoliko sekundi.

Naučili smo živjeti u dva svijeta: u jednom u kojem je za gotovo sve trebalo vremena i truda i ovom današnjem, u kojem se gotovo sve očekuje odmah.

Ali najvrjednije što smo ponijeli iz onog vremena nisu stari predmeti i uspomene. To su vrijednosti.

Znali smo se radovati malom i cijeniti ono što imamo. Hljeb se podizao sa zemlje iz poštovanja prema nafaki, stariji se poštovao, za komšiju se pitalo, bolesnik se obilazio, tužan tješio, a gost dočekivao.

Kuće su bile skromnije, ali su znale biti toplije. Sofre su bile jednostavnije, ali su za njima ljudi češće sjedili zajedno.

Odrasli smo, zasnovali porodice, radili i odgajali djecu. Ispraćali smo ljude koje smo voljeli, ostvarili neke snove i od nekih se oprostili. Tek kasnije smo shvatili da veliki dio života nije bio u stvarima za kojima smo toliko trčali, već u trenucima provedenim s ljudima koje smo voljeli.

Zato nemojte tugovati samo zato što su godine prošle. Zahvalite Allahu što ste ih doživjeli.

Ne odgađajte posjetu, lijepu riječ, izvinjenje ni kahvu s nekim koga volite. Vrijeme ne čeka, a ljudi koje danas imamo pored sebe neće zauvijek biti tu. Ono što nam je danas običan trenutak, sutra može postati uspomena za koju bismo mnogo dali da se ponovi.

Godine zato ne moraju biti teret. One mogu biti svjedočanstvo jednog života.

Živjeli smo bez mnogo stvari i upravo zato naučili koliko vrijede kada ih dobijemo. Život nam nije dao sve što smo željeli, ali smo naučili od malo napraviti radost, iz teškoće izvući snagu, iz iskustva pouku, a iz gubitka naučiti koliko vrijedi ono što još imamo.

Vrijeme nam je uzelo mladost, ali nam je zauzvrat ostavilo iskustvo, uspomene i sposobnost da život gledamo drugačijim očima.

Zato, hvala Allahu na godinama koje smo živjeli, ljudima koje smo voljeli, danima koji su nas oblikovali i svakom dobrom tragu koji ćemo ostaviti iza sebe.

Jer od ove generacije mnogo toga je prošlo.

Ali, ako Bog da, ono najljepše još uvijek nosi sa sobom – srce.

Prijevod i obrada: akos.ba