Voli ljude, ali srce osloni na Allaha

Kada izgubiš nekoga za koga si bio previše vezan, ne izgubiš samo njega. Kao da s njim ode i dio onoga kako si do tada doživljavao sebe.

Možda ovo zvuči grubo. Ali još je teže od ljudi očekivati ono što oni ne mogu pružiti: da uvijek ostanu, da se nikada ne promijene i da budu trajni u svijetu koji je stvoren kao prolazan.

„Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.“
(Er-Rahman, 26–27)

Zato su tako snažne riječi Alije ibn Ebu Taliba, r.a.: „Voli onoga koga voliš, ali umjereno.“

Ta umjerenost ne znači da ljudima ne treba vjerovati niti da srce treba učiniti hladnim. Ona znači ostaviti jednu zdravu granicu između svoje duše i drugih ljudi, kako bi mogao ostati na nogama čak i kada se sruši zid na koji si se dugo oslanjao.

Sačuvaj svoje korijene.

Voli. Veži se. Uživaj u bliskosti. Dijeli put s ljudima. Osloni se na njih kada ti zatrebaju i dopusti im da se oslone na tebe.

Ali nemoj iščupati sebe iz vlastite zemlje da bi potpuno živio u nečijoj tuđoj.

Ne trebamo manje voljeti ljude. Trebamo samo znati gdje ćemo položiti ono najteže što nosimo u srcu.

Postoji teret koji ljudi jednostavno ne mogu podnijeti. Za njega postoji samo jedan pravac: prema Allahu.

Pred Njim ne moraš držati odstojanje. Njemu iznesi svoje boli, isplači svoje suze i spusti cijeli teret koji nosiš.

To je jedina vezanost u kojoj ne postoji opasnost da si pretjerao. Jer se oslanjaš na Živog koji ne umire, na Onoga Koji ne zaboravlja i na vrata koja se neće zatvoriti zato što si na njih previše puta pokucao.

Ljudi se mogu umoriti od težine našeg oslanjanja na njih. I sami su slabi, imaju svoje terete i mogu otići prije nas.

Zato se na putu skloni u hlad koji ti ljudi pruže. Zaplači u njihovom zagrljaju. Nosi njih kada posrnu i dopusti njima da nose tebe.

Ali kada se sve drugo sruši, moraš znati gdje ćeš spustiti svoje srce.

Kod Allaha.

Tada, čak i kada ljudi odu, nećeš ostati bez Onoga na Koga se možeš osloniti.

akos.ba