544 godina od smrti: Dobra i pobožna kraljica Katarina Kosača

Piše: Dragana Tomašević

Prošlo je 544 godina od njene smrti, a Bosna još uvijek pamti svoju kraljicu Katarinu. Mnoge priče i legende čuvaju istinu o njoj, a jedna od njih kaže: Kad je postala bosanskom kraljicom, dobra i pobožna Katarina Kosača-Tomaš najviše vremena provodila je u Kraljevoj Sutjeski. Svoja je znanja dijelila s narodom, poučavajući mlade (pogotovo djevojke) pisanju i lijepom ponašanju. Priča se da je upravo ona u bobovački i sutjeski kraj donijela preslicu i učila žene presti i vesti, kao i drugim umijećima. Zato sutjeske žene i danas nose crne marame u znak žalosti za svojom dobrom kraljicom.

Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica

Već nakon smrti, 25.10.1478. godine, kraljica Katarina postaje zanimljiva tema mnogim autorima i taj interes ne prestaje sve do danas. Bosanska kraljica zanimljiva je i savremenim autorima. Među najzanimljivijim je sigurno balet Katarina, bosanska kraljica, postavljen u Narodnom pozorištu Sarajevo (praizvedba je bila 31.06.2003.; kompozitor Đelo Jusić, libreto je napisao Gradimir Gojer, koreografiju i režiju uradila je Edina Papo), zatim spomen-pjesma koja govori o Katarini kao majci. Napisao ju je fra Ladislav Fišić, a uglazbio fra Slavko Topić.

Ne treba zaboraviti ni roman Ibrahima Kajana Katarina, kraljica bosanska (koji je imao čak 5 izdanja) i njegovu radiodramu Katarina Kosača – posljednja večera s dvije veoma zapažene scenske postavke. Mladi autori regiona bavili su se ovom temom 2011. godine, kada je peti Festival fantastične književnosti Zecon (održan u prostorijama Muzeja grada) objavio zbornik priča Bosanska kraljica Katarina. Objavljeni su najuspješniji radovi pristigli na konkurs Posljednja bosanska kraljica, koji je bio raspisan za priče iz domena fantastike inspirirane kraljicom Katarinom. Prijavljeno je 40 priča, a za objavljivanje izabrano 15.

Iako je često nazivaju posljednjom bosanskom kraljicom, ona to nije bila. Bila je pretposljednja, a kasnije je dobila titulu kraljice majke. Inače, posljednja je bosanska kraljica Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja.

Katarina Kosača rođena je 1424. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara, u zemlji Humskoj (današnja Hercegovina). Majka joj je bila Jelena, kćerka Balše Baošića III, kralja Zete (današnja Crna Gora), i praunuka srpskog kneza Lazara Hrebljanovića, a otac Stjepan Vukšić Kosača, tada najugledniji bosanski velikaš. Osim Katarine, imali su još 2 sina, Vladislava i Stjepana. Lukavi i poduzetni Stjepan Vukčić Kosača uspio je raširiti svoje posjede na čitavu današnju Hercegovinu, južne dijelove Bosne, neke predjele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Dubrovnika do Kotora. U Povelji Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, 20. januara 1448. godine nazvan je herzog (što na njemačkom jeziku znači vojvoda). Iako je i prije te povelje imao titulu vojvode Humske zemlje, njemački mu se naziv više sviđao pa ga je prilagodio u herceg i koristio u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima. Vjerovatno otuda potječe i novi naziv za njegov posjed – Hercegovina.

Bosansko kraljevstvo između Istoka i Zapada

Djetinjstvo i mladost Katarina Kosača provodi na dvorovima u Humskoj zemlji, ponajviše na tvrđavi u Blagaju, te u gradu-tvrđavi Sokol na rijeci Pivi. Vrijeme Katarininog odrastanja i mladosti bilo je veoma burno vrijeme bosanske historije u kojem snažnu ulogu počinju imati Osmanlije.

Već poslije 1415. godine u Bosni Osmanlije imaju veoma važnu ulogu, što je doprinijelo političkim nesuglasicama među bosanskim plemstvom. Bili su nepovjerljivi jedni prema drugima i nerijetko su pokušavali doći u dodir s Turcima, u nadi da će na taj način umanjiti oštrinu turskih napada na njihova područja i spasiti se ako Turci odluče osvojiti bosansko kraljevstvo. Godine 1443. umro je Tvrtko II, posljednji kralj iz loze Kotromanića. Po njegovoj želji, na prijestolu ga je naslijedio Stjepan Tomaš, iako je na to imao pravo stariji nezakoniti Stjepanov sin Ostoje Radivoj.

Stjepan Tomaš bio je nezakoniti sin Stjepana Ostoje, koji je umro 1418. godine. Priča kaže da je Stjepan Tomaš sve do svog izbora za kralja tajio svoje porijeklo radi sigurnosti. Živio je s pučankom patarenkom Vojačom, kojoj je obećao da će je oženiti ako bude dobra, vjerna i ako bude dobro služila. Vojača mu jeste bila dobra i vjerna, dobro mu je služila i rodila mu je najvjerovatnije 3 sina i 2 kćerke.

Međutim, kad je postao kralj, velikaši su mu savjetovali, a on odmah prihvatio, da otpusti Vojaču, jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Pošto kralj ipak ne može tek tako zaboraviti svoje obećanje, Stjepan Tomaš, koji je postao katolik, riješio je problem tako što se obratio papi Eugenu IV s molbom da ga razriješi obećanja i dozvoli mu (novu) ženidbu. Papa ga je 29. maja 1445. godine razriješio obećanja datog patarenki Vojači i odobrio novu ženidbu. Pošto je bio nezakoniti sin, novi je kralj od pape zatražio i da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa je udovoljio i toj molbi, i to isti dan.

Izbor nove žene za novog kralja bio je veoma mudar politički potez. Njegovi velikaši i(li) on izabrali su kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače. Brak s Katarinom Kosačom trebao je ojačati bosansko kraljevstvo, jer će povezati kralja s njegovim najuglednijim velikašem. Inače, Stjepan Vukčić Kosača vjerovao je da se mala Bosna ne može oduprijeti turskoj premoći i da zato treba doći u dodir s Turcima. Zbog tog svog uvjerenja bio je protiv toga da novi kralj Bosne bude Stjepan Tomaš.

On je bio za Radivoja, također nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo služio Turcima i već 10-ak godina sebe nazivao bosanskim kraljem pod okriljem Turaka. Međutim, među bosanskim velikašima bila je jača struja koja se oslanjala na kršćanski Zapad, pogotovo papu. A kad je papa Eugen IV 1. januara 1443. pozvao čitav kršćanski svijet u borbu protiv Turaka, budućnost Bosne bila je zapravo riješena. Stjepan Tomaš postao je kralj, a Katarina Kosača, kćerka Stjepana Vukčića Kosače, postaje kraljica Bosne.

Pad Bosne i Katarinino progonstvo

Katarina Kosača bila je odgojena kao patarenka, i prije vjenčanja prešla je na katoličku vjeru. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu, najvjerovatnije 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Navodi se da je kratko nakon vjenčanja papa Eugen IV dopustio Katarini da sama po svojoj želji izabere dva kapelana da budu njeni duhovnici. Odmah je nakon vjenčanja započela izgradnju velike crkve na Bobovcu. Crkva svete Katarine u Jajcu završena je 1458. godine, a kasnije je zajedno s mužem sagradila po Bosni mnoge crkve. U braku je rođeno 3 djece: dijete nepoznatog imena koje je umrlo 1460. godine, zatim sin Sigismund i kćerka Katarina.

Iako je u početku izgledalo da će ovaj brak učvrstiti savezništvo između kralja i njegovog velikaša, to se nije dogodilo. Oni su uskoro zaratili, a hercegova proosmanska strana dovela je Osmanlije u centar političkog odlučivanja kao svoje saveznike. Definitivni se pad Bosne pod njihovom vlašću nazirao. Kao pomoćnici Osmanlijama pojavljuju se i Katarinin otac herceg Stjepan i sin mu Vladislav. Godine 1461. bosanski kralj Stjepan Tomaš umro je pod nejasnim okolnostima.

Jedna od verzija događaja kaže da ga je ubio posljednji bosanski kralj, njegov sin Stjepan Tomašević s prvom ženom Vojačom. Nakon smrti Stjepana Tomaša, Katarina je ostala s dvoje male djece, a kralj je postao Stjepan Tomašević, prvi bosanski kralj okrunjen krunom iz Rima. I njemu je bilo jako važno imati dobre odnose s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom, pa je još prije krunidbe svojoj maćehi Katarini priznao sva prava kraljice majke.

Katarina Kosača-Tomaš ostala je na dvoru sve do 1463. godine, kada je turski sultan Mehmed II osvojio Bosnu. Tom je prilikom zarobljen i ubijen kralj Stjepan Tomašević, a Katarinina su djeca odvedena u zarobljeništvo. Neki izvori tvrde da je djecu u Istanbul odveo njihov daidža, Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je primio islam i postao poznat kao Ahmed-paša Hercegović. U to se vrijeme Katarina zatekla u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres.

A pobjegla je, kako kaže legenda, „tako što je naredila da konje potkuju naopako“. Priča dalje kaže da je iz Fojnice pobjegla u Konjic, odatle je pješice stigla u Ston, a onda se lađom prevezla u Dubrovnik. Tu je provela neko vrijeme, a potom prešla u Rim. Historija pak bilježi da je kraljica Katarina već u julu 1463. godine bila na Lopudu, u području Dubrovačke Republike. Iako joj je dubrovački Senat dopustio dolazak u Dubrovnik, prema kraljici Katarini nisu bili previše blagonakloni jer su se bojali turske osvete. U Dubrovniku ona nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva i čeka oslobođenje Bosne.

Kako su bosanski vladari imali posjede i nekretnine u Dubrovniku koje su izdavali, Katarina je prihode od toga zatražila za sebe i svoju pratnju, ali su Dubrovčani to odbili. Nakon 3 godine uzaludnog čekanja da se Bosna oslobodi, napušta Dubrovnik i odlazi u Rim. U Dubrovniku je pohranila mač svog pokojnog muža uz zavjet „da se dadne njenom sinu Sigismundu kad se oslobodi turskog ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje“. Utočište je našla kod pape Pavla II, koji je odredio da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Imala je uz sebe i mali dvor bosanskih velikaša (svi su bili rođeni u okolici Mostara) i ostali su s njom do njene smrti.

Društvo joj je pravila još jedna bivša kraljica, svrgnuta kiparska kraljica Karlota. U Rimu je postala franjevka Trećeg reda i živjela je veoma pobožno i skromno. Zadnjih je desetak godina Katarina živjela u blizini Crkve svetog Marka. Znala je da su joj djeca u Carigradu na sultanovom dvoru i da su prešla na islam. A pošto je znala i da se ponekad događalo da Turci za dobar novac vrate djecu, u tu je svrhu tražila novčanu pomoć od raznih italijanskih vladara. Tako je godine 1470. poslala svoja 2 dvorjanina Nikolu Žubranića i Abrahama Radića u Mantovu i Milan da u njeno ime zamole pomoć. Iako pomoć nije dobila, zabilježeno je da se godine 1474. spremala otići na granicu Turske jer je čula da je sultan obećao osloboditi joj djecu. Ali, sve su to bile prazne priče i pusti snovi. Svoju djecu nikad više nije vidjela. Priča kaže da je nakon toga vrijeme provodila u molitvi i suzama za djecom.

Katarinin sin – sandžak-beg Ishak Kraloğlu

U jesen je 1478. godine Katarina oboljela, i da je smrt ne bi iznenadila pozvala je carskog notara, sveštenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u Crkvi svetog Petra u Rimu, da sastavi oporuku. Za svjedoke je pozvala rapskog arhiđakona na službi u Rimu i 6 franjevaca. U svojoj oporuci „imenovala je papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovo postao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru.

Ako bi, pak, oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.“ Nije poznato da li je Katarinin sin Sigismund ikada saznao za majčinu oporuku. Poznato je, međutim, da se nikad nije vratio u kršćanstvo. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je nakon toga po ocu nazivan Kraloğlu, što na turskom jeziku znači kraljević. U Osmanskom carstvu napravio je veliku karijeru, dobio titulu sandžak-bega od Karasija i bio veoma drag sultanu. O njemu postoje podaci jer ga spominje Mlečanin Donaldo de Lezze u Historia Turchesca. O Katarini princezi pisalo se također, ali pouzdanih podataka o njenoj sudbini nema. Sudeći po predanju, umrla je na putu za Istanbul i negdje se kod Skopja nalazi njeno turbe.

U oporuci kraljica nije zaboravila ni manje važne stvari od bosanskog kraljevstva: naredila je da je pokopaju u crkvi Aracoeli i u tu je svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i svile i jedan svileni oltarnik; Crkvi svetog Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posuđe i misna odijela. Crkvi svete Katarine u Jajcu, koju je dala sagraditi još dok je bila bosanska kraljica Katarina Kosača-Tomaš, ostavila je sve svoje relikvije, a ostatak novca, nakita i odjeće podijelila je svojoj pratnji. Oporuku je, po naredbi pape, podkancelar prepisao u knjigu papinske riznice Camerario Cenci.

Pet je dana nakon sastavljanja oporuke (25.10.1478.) Katarina, kraljica bez kraljevstva, umrla. Pokopana je u crkvi Araceolipred glavnim oltarom. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom u prirodnoj veličini (1,78 cm) s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski grb i grb porodice Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis bosančicom. Na tom mjestu ostao je Katarinin grob preko 100 godina. Oko 1590. godine odlučili su franjevci popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, kako bi kod oltara bio viši.

Zbog toga je kraljičin grob morao biti premješten, a nadgrobna je ploča skinuta i stavljena na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi. Vjerovatno je tada zamijenjen i natpis na nadgrobnoj ploči i stavljen novi s latinskim natpisom umjesto bosančice, ali s greškom. Naime, novi natpis ju je nazvao sestrom umjesto kćerkom hercega Stjepana. I na novoj je nadgrobnoj ploči kraljica prikazana u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena.

Od tada pa sve do danas pričaju se priče i pjevaju pjesme o tužnoj sudbini dobre i pobožne bosanske kraljice Katarine.

Stav.ba