Piše: Esma Crnkić
“Tu se čovjeku čini, da može dugo živjeti,
jer na hiljadu mjesta po Sarajevu
teku česme iz vrela neumrlosti.” – stihovi Muhamed Nerkezija (1584.-1635.)
Dio raskoši i bogatstva kulturno-historijske baštine Bosne i Hercegovine čine sebilji, fiskije i hair česme. Simbolika sebilja i hair česmi duboko je ukorijenjena u duhovnosti, društvenoj odgovornosti kroz instituciju vakufa (zadužbine) i estetici bošnjačko-muslimanske kulture. Ovi objekti nisu samo obične česme za vodu već kulturno-historijski spomenici koji predstavljaju materijalizaciju specifičnog pogleda na svijet. Najpoznatiji sebilj u BiH i jedan od najmarkantnijih simbola grada Sarajeva jeste sebilj na sarajevskoj Baščaršiji. Ne postoji domaće niti strano lice koje je posjetilo naš glavni grad a da se nije poželjelo fotografisati ispred ove prekrasne građevine. Njegova ljepota je oslikana na mnogim slikarskim platnima i istaknuta na razglednicama grada Sarajeva. Nedavno se na specijaliziranoj platformi za prodaju umjetnina, The Saleroom, pojavila umjetnička slika sarajevske Baščaršije iz 19. stoljeća, djelo austrijskog slikara Alberta Riegera (1834–1905) na kojoj je centralno mjesto zauzeo upravo sebilj. Slika nosi naziv „Die Carsia“.
Kako je zapisano, u Sarajevu je nekad bilo više sebilja. Iz Sejahatname Evlije Čelebije saznajemo da ih je u periodu osmanske vladavine bilo 300. Većina ih je stradala tokom požara u Sarajevu prouzrokovanog vojnim upadom Eugena Savojskog 1697. godine. Jedini preostali očuvani sebilj iz tog perioda je sebilj na Baščaršiji. Izgrađen je u osmansko doba a u današnjem obliku obnovljen 1913. godine. S obzirom na njegovu pozicioniranost i arhitektonsku ljepotu s razlogom uživa reputaciju simbola Baščaršije.
Historijski osvrt
Riječ sebilj je inače arapskog porijekla i označava “zgradu na putu u kojoj ima vode”. Kako relevantni historičari i kroničari tvrde, Sarajevo je dobilo prvi vodovod i prvi hamam u drugoj polovini XV vijeka. O kakvom se veličanstvenom infrastrukturnom poduhvatu tada radilo, dovoljno je reći da je francuski dvor, vodovod dobio dvjesta godina kasnije. Kako usmena tradicija prenosi, a historijski izvori potvrđuju, praksa gradnje sebilja u BiH je također došla sa osmanlijama. Općepoznato je da voda i higijena u islamu zauzimaju posebno mjesto.
Kur’an Časni pridaje veliku pažnju vodi i ukazuje da je ona osnova svega što je živo.
“….I Mi smo od vode sve živo stvorili” (Kur’an, Sura El-Enbija, ajet 30)
Poslanik Muhamed s.a.w.s. je rekao da je čistoća pola vjere. Pored osnovne funkcije da se žedni napiju a vjernici za molitvu očiste, sebilji su se gradili i u znak ljubavi prema Poslanikovim unucima Hasanu i Husejnu koji su po predaji žedni ubijeni. Nekada davno su u sebilju bili angažirani službenici zaduženi da pune tasove (posude) vodom i dijele ih žednim prolaznicima.
Kad je u pitanju materijal od kojeg se gradio, donji temeljni dio sebilja na Baščaršiji izgrađen je od domaćeg kamena hreše. Središnji dio je od drveta, a kupolasti krov je pokriven bakrom. Dekorativna drvena konstrukcija – mušepeci (drvene rešetke) daju poseban pečat cijelom objektu.
Pored sebilja diljem BiH rasprostranjene su i fiskije. Po Abdulahu Škaljiću koji je izučavao turcizme u našem jeziku, fiskija je slavina ili štrcaljka za vodu. Mnoge džamije u BiH i diljem Balkana unutar svojih harema imaju šadrvane sa fiskijama. I ne čudi s obzirom koliku pažnju islam pridaje vodi i čistoći te obavezi da se prije molitve čovjek abdesti (očisti).
Pored dvorišta džamija, fiskije nailazimo po trgovima, ulicama, mahalama. Jedna od najljepših je ona na Trgu slobode u Tuzli. Vrelo sa nazivom Fiskija još iz osmanskog perioda nailazimo i na planini Kamešnici blizu vrha Konj (1856 m) jugozapadno od Livanjskog polja na granici između BiH i Hrvatske.
Kad je Krajina u pitanju, izvor Saleševac u naselju Mahala u Sanskom Mostu mještani od davnina zovu „Fiskija“.
Izvor fiskija nalazi se i u središtu Bužima gdje je 2009. godine po uzoru na sarajevski Sebilj izgrađena njegova replika. Ljepota sarajavskog sebilja zadivila je mnoge pa se danas njegove replike nalaze i van Bosne i Hercegovine. Replike sarajevskog Sebilja danas se nalaze u Beogradu, Novom Pazaru, Prizrenu, Istanbulu, Bursi, Ankari, Konyi, St. Louisu…
Na fiskije nailazimo i u našim narodnim pjesmama. U pjesmi „Ženidba Ograšović Ale“ stoji:
„…Hajde, Ale, pod bijeli kulu, A u moju rumenu ružicu. Tu ćeš naći cr’ljenku jabuku, Pod jabukom bunar voda hladna. Bije voda na dvan’es’ fiskija – pola zlatni’, pola pozlatiti“. U književnosti za nekog ko krvari nailazimo na izraz da iz njega „idu fiskije krvi“.
Musluk česme i sindžiruše
Riječ “česma” potiče od turske riječi “çeşme”, što znači “izvor vode”.
Kad su česme u pitanju, imamo ih više vrsta. Prva i osnovna podjela je na javne i privatne. Javne česme su obično građene od kamena tesanca a nalazimo ih u zidovima džamija i podzidima ulica. Iz jedne ili dvije lule voda je tekla u kamena korita. U unutrašnjosti Bosne a posebno u istočnom djelu postojale se i Musluk česme. Također su od kamena ali sa malim prostorom unutar objekta u koji se moglo ući i gdje je voda stalno tekuća. Najpoznatija Musluk česma je ona u Musluk mahali u Foči po kojoj je i Atik Ali-pašina džamija ali i kompletna mahala dobila ime. Čitajući staru literaturu nailazimo i na česme sindžiruše gdje se radi o sistemu više spojenih česmi putem kojih voda iz jedne česme prelazi u drugu preko žlijeba sličnom tasu, sindžirom (lancem) vezanog za česmu.
Abdulah Talundžić koji se bavio istraživanjem ostataka islamske arhitekture u Dalmaciji u jednom od svojih radova spominje i Mihrab česme. Jedna takva nalazi se kod nekadašnje osmanske tvrđave Klis u Hrvatskoj. Objekat česme sagrađen je od obrađenog kamena tesanika u obliku cisterne sa otvorenim prednjim dijelom u vidu trijema zasvedenog svodom orijentalnog oblika. Zbog tog trijema ili udubljenja nosi naziv mihrab česma. U tom zasvedenom trijemu izgrađene su tri niše za vodu sa po jednom lulom za ispuštanje vode. Česma je spolja pokrivena zasvedenim svodom od obrađenog kamena orijentalnog tipa (luk na šiljak).
Privatne česme su bile uglavnom uzidane u zidove privatnih kuća. I danas su neke u funkciji diljem BiH.
Česme iz kojih je voda slabo tekla zvale su se curak, a one gdje se voda zaustavljala komadom drveta koji bi se zatakao u lulu zvale su se zatikuše. U Krajini imamo puno hair česmi pored puta ili na samom vrelu na kojima je obično uklesan tarih (zapis) da je neki mještanin u ime Boga podigao česmu pred svoju dušu ili dušu nekog svog merhuma a za potrebe zajednice. Iz tog razloga su obično dobile ime po vakifu (graditelju): Omerovac, Adilovac, Rizvanovac i sl. Jedna od najljepših u Krajini je česma Idrinovac u središtu Bosanske Krupe.
Imamo i česme koje su podignute po vasijetu (oporuci) nakon smrti oporučitelja. U listu Bošnjak iz maja 1894. godine nailazimo na vijest da je po oporuci rahmetli H. Salih Čevre podignuta česma u dvorištu džamije mostarske mahale Predhumje.
Nažalost, tokom posljednje agresije na BiH i ovaj dio naše baštine bio je značajno oštećen. Posebno su bile oštećene česme u dvorištima i podzidima džamija u Sarajevu i Mostaru koje su bile svakodnevna meta agresorske artiljerije. A neke su sistemski porušene zajedno sa džamijama i drugim islamskim vjersko-kulturnim objektima u gradovima gdje uopće nije bilo ratnih dejstava kao npr. stara česma kod Behram-efendijine džamije u naselju Novoselija u Banjaluci. U prostratnom periodu imamo i pojavu revizionizma, prekrajanja historijskih dokumentiranih činjenica, pa i “pokrštavanja” same baštine. Pored niza promjenjenih naziva mjesta i toponima gdje su uklonjeni nazivi “bosanski” ili drugi nazivi koji asociraju na bošnjačko-muslimansku kulturu, imamo i pojavu da su nasilno promijenjeni i nazivi nekih javnih česmi. Tako u nekad većinski bošnjačkom višegradskom naselju Kosovo polje (po prezimenu bošnjačke porodice Kos) višestoljetno ime česme Krvavac je promijenjeno u Joksimović! Jasno je da ovo nije djelo samo nekog infantila iz porodice Joksimović već je u pozadini duboka političko-ideološka agenda vladajućeg režima u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu.
Nakon posljednjeg rata, podignuto je i dosta šehidskih česmi uglavnom u dvorištima džamija, na šehitlucima, mjestima spomen obilježja ili pored prometnica.
Kad su u pitanju novi graditeljski poduhvati u ovoj oblasti, kao pozitivni primjeri skromnog ali estetski lijepog idejnog rješenja ističu se spomen česma na autobusnoj stanici u Mostaru koja je podignuta u spomen velikom prijatelju grada Mostara Jerrie Hulmeu. Česma je izgrađena u znak zahvalnosti građana Mostara za pomoć koju im je Jerrie Hulme kao šef UNHCR-a pružao u ratnom Mostaru. Kad su u pitanju česme vakufi (zadužbine), skromno ali jako lijepo arhitektonsko rješenje imamo u haremu obnovljene kamene džamije u Ripču kod Bihaća.
Zbog svega navedenog zaključak je jasan. Ovi objekti, pored svoje korisne namjene, važan su dio identiteta naših mahala i gradova i generalno važan segment naše bogate kulturno-historijske baštine te ih iz tih razloga trebamo čuvati i održavati, a tamo gdje je potrebno i prigodno izgraditi i nove.
Izvori:
Asmir Crnkić i Mirza Ahmetspahić: Bosanska Krupa u austrougarskom periodu, JU Arhiv USK, Bihać, 2020.
Bošnjak, list za politiku, pouku i zabavu, br. 22, 31.05.1894.
Džemil Rašidagić: Sarajevske česme, Novine „6. april“, 21.09.1950.
Ljubica Mladenović: Higijenske ustanove starog Sarajeva, Novine „6. april“, 14.12.1950.
Abdulah Talundžić: Ostaci ostataka islamske arhitekture u Dalmaciji, Most, časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, Mostar, mart 2004.
akos.ba
