Priče iz sure Kehf: Ko su bili stanovnici pećine?
Prva priča
PEĆINA
Kur’anska sura "El-Kehf" otkriva nam pojedina kazivanja o pećinama, ali u metaforičnom smislu. Allah, dž.š., ispunio je ovu suru porukama, o kojima oni kojima je Allah, dž.š., darovao pamet, moraju razmišljati. Pravo razumijevanje tih poruka zahtijeva jedan poseban vid razmišljanja, kako bismo uspjeli dokučiti poruke i pouke koje, u prvi mah, izgledaju skrivene od naših pogleda i vidika. Ako uspjemo dokučiti ono što se u tim pričama krije, otkrit će nam se mnoge tajne, na koje nam Allah, dž.š., želi ukazati.
Ono što je zanimljivo jeste da u Kur’anu gdje se nalaze ovakve priče, Allah, dž.š., skriva od nas imena glavnih junaka tih događaja. Također, Allah, dž.š., skriva od nas vrijeme u kojem se dešavaju ti događaji, a sve zbog činjenice da bismo uzeli pouku iz spomenutih događaja, a ne samo da bismo se upoznali sa tim događajima. Kada, npr, naiđemo u Kur’anu na priču o Musau, a.s., i Faraonu, možemo uočiti da nam Kur’an ne govori ko je bio faraon koji je živio u vrijeme Musaa, a.s.
Zašto?
To je zato što poenta priče i kazivanja o ovim događajima nije ovaj Faraon, niti je cilj da se ukaže na vrijeme u kojem je on živio. Kur’ansko spominjanje Faraona ima za cilj da jasno ukaže na pogubnost djelovanja svakog insana koji želi da bude obožavan (da mu se robuje na zemlji) da ukaže na svakog nasilnika i zulumćara koji je odbio poslušnost Allahu, koji je na najsuroviji način ubijao jevrejske muškarce, a žene ostavljao kako bi širio nemoral među njima, kako bi ih ponizio.
Onima koji se trude i troše silno vrijeme da saznaju koje bio taj faraon (je li to bio Ramzes II ili neko drugi), ja im poručujem da ne troše svoju energiju i ne gube vrijeme na takvo nešto, jer, prvo: neće doći do željenog cilja; drugo: to nije glavna poruka ovog kazivanja. Tog Faraona kojeg oni traže, koji je živio u vrijeme Musaa, a.s., naći će ga u različitim periodima ljudske civilizacije. Štaviše, svako vrijeme ima svog faraona. Nama je bitna ova priča kako bismo postali svjesni činjenice da svaki nasilnik ima svoj kraj, tj. bolni svršetak. A ono što ga očekuje na Ahiretu je adekvatna nagrada za ono što je radio dok je boravio na dunjaluku.
Pri kazivanju o Zul-Karnejnu, koji je bio dobar čovjek, pa ga je Allah, dž.š., učinio još boljim i korisnijim ljudima, nailazimo ponovo na ljude koji vode velike polemike oko toga koje bio ovaj dobri čovjek. Neki kažu da je to jedan od pravednih kineskih vladara, drugi su mišljenja da je iz Abesinije ili, možda, Jemena.[1] Sva ta nagađanja nam nisu bitna.
Ono što je kur’anska poruka i pouka iz ovog kazivanja, što je potrebno da zapamtimo i naučimo jeste činjenica da, kada dođe na vlast čovjek koji je dostojan te funkcije, koji je odgovoran član zajednice kojoj pripada, da mu glavna preokupacija bude da zavede red među svoje građane, da čini dobro onima kojima je pomoć potrebna, da čini sigurnom zemlju kojom vlada, da spriječi nasilje, pomaže slabijima.
Postoji jedan izuzetak
Ovo pravilo moramo imati na umu kada pokušavamo dokučiti tajne o kojima nas obavještava Kur’an. Doduše, postoji jedan izuzetak od ovog pravila, a to je mjesto u Kur’anu gdje nam Allah, dž.š., govori o Isau, sinu Merjeminom. Svi Poslanici, koji su spomenuti u Kur’anu, spomenuti su samo po svojim imenima: Ibrahim, Salih, Junus, Musa itd., osim Isaa, a.s. On se u Kur’anu spominje kao: Isa ibn Merjem (Isa sin Merjemin), a njegovu majku Allah, dž.š., oslovljava sa Merjem bint Imran (Mejrem kćerka Imranova). Aliah, dž.š., pravi razliku između njih i ostalih. Zašto?
Zato što je njihova mu’džiza neponovljiva. Nikada se više, poslije Merjeme, neće dogoditi da žena rodi dijete bez intimnog odnosa sa mužem. Nju je Allah, dž.š., odabrao između svih ostalih žena kako bi je počastio sa ovom nadnaravnošću. Primjer Isaa, a.s., i njegove majke Merjeme jedinstven je slučaj, koji se više neće nikada ponoviti ni u kakvim okolnostima. To je mu’džiza koja se ne događa dva puta.
Ne može da se dogoditi da neka žena kaže da je ostala gravidna, a da nije imala kontakt sa čovjekom. Ako bi to i kazala, bila bi lažljivica. Isto tako, ne može neko dijete kazati da se rodilo bez biološkog oca. Ako se na to bude pozivalo, biće lažac. Zbog toga Allah, dž.š., u Kur’anu, upoznajući nas sa slučajem Isa, a.s., i njegove majke, kaže:
Isa sin Merjemin. .. Sura: El-Bekara, ajet: 87.
Merjema kćerka Imranova.. Sura: Et-Tahrim, ajet: 12.
Slučaj Jusufa, a.s.
Priča o jusufu, a.s., je jedina priča među pričama o poslanicima, u Kur’anu koja je prenijeta u potpunosti; ona se ponavlja kroz vrijeme. Sura "El-Kehf", koja je glavna tema ove knjige, prepuna je raznih priča i poruka, ali te su poruke izražene kroz metaforu. Mi ćemo ovdje govoriti o njima.
Na samom početku sure govori se o stanovnicima pećine. Kao što nam je poznato, pećina je otvor u brdu u kojem se ljudi mogu skloniti. Onaj ko želi da se skloni od naroda koji ga proganja, od lopova koji žele da ga pokradu i ubiju, ako se bude nalazio u brdovitom predjelu, uputit će se prema pećini u brdu, koja će ga sakriti od onih koji ga proganjaju.
Ko su bili stanovnici pećine
Priča o stanovnicima pećine je priča o svakom narodu koji uzmiče ispred nasilnika koji pokušavaju primorati taj narod na nevjerovanje u Ailaha, dž.š. Taj narod se sklanja u pećinu, bježeći od nasilnika, kako bi zaštitio svoju vjeru. Allah, dž.š., takve opisuje u Svojoj Knjizi:
To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Sura: El-Kehf, ajet: 13.
Analazirajući ovo kazivanje iz ove sure, saznajemo da stanovnici Pećine nisu bili slabašni starci, niti grupa žena, to je bila omladina koja je vjerovala u svog Gospodara. Dakle, to je bila grupa koja je vjerovala u Alla- ha, pa im je Allah, dž.š., zbog toga što su čvrsto u Njega vjerovali, povećao iman i učvrstio ih još više u uputi. Onom robu koji iskreno vjeruje, Allah, dž.š., povećava iman i pokazuje mu pravi put, sve dok mu vjerovanje bude ispravno i jako, shodno Kur’anskom ajetu:
A one koji su na pravom putu On će i dalje voditi i nadahnuće ih kako će se vatre sačuvati. Muhammed, ajet 17.
Allah, dž.š., želi da nam ukaže na činjenicu da On pomaže vjernika koji je na pravom putu, darujući mu mnoga dobra. Ova grupa mladića bojali su se za svoju vjeru, za svoju akidu, zbog toga što im je prijetila realna opasnost da ih njihovi vladari, koji su upravljali zemljom u kojoj su živjeli, ne prisile da roboju nekom drugom mimo Allahu, dž.š.
Oni su se sklonili, nošeni svojom vjerom, u pećinu u brdu, skrivajući se tako od nasilnih kafira. Ali, pećina je skučeno mjesto, u kojem čovjek ne može dugo boraviti. Allah, dž. š., kaže u Kur’anu:
Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas miiošću svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti. Sura El-Kehf, ajet: 16.
Allah, dž.š., želi da ovdje uvidimo neke činjenice. Ta pećina, o kojoj govori Kur’an, a inače i svaka druga pećina, je skučeni prostor, koji, na osnovu naše ljudske snage razumijevanja, predstavlja opasnost da se oni koji se nalaze u njoj ne nađu u teškoj situaciji upravo zbog skučenosti tog prostora, ili, može im biti dosadno dok budu boravili u pećini, jer se u suštini tu ništa ne događa. Ipak, ta pećina, iako je bila uzana i skučena, nije toj grupi mladih ljudi oduzela osjećaj zadovoljstva.
Allah, dž.š., je iz svoje milosti učinio ovaj uzani prostor širokim i prostranim, pa oni nisu trpili zbog skučenosti prostora. Vrijeme je bilo stalo, nisu osjećali dosadu zbog sporosti proticanja vremena, jer su bili okruženi Allahovom, dž.š., miiošću.
Ovo nam govori o jednoj bitnoj zakonitosti. Onaj ko bude prinuđen da zbog svoje vjere pobjegne u mjesto izvan svog mjesta boravka, to mjesto, bez obzira koliko bilo skučeno i malo, Allah, dž.š., ga učini prostranim i širokim. Ako u tom mjestu bude teško doći do hrane, Allah, dž.š., onome ko je pobjegao zbog svoje vjere otvara vrata nafake, te se desi da postane najveći bogataš.
Ako u novom mjestu bude imao osjećaj da je stranac, odnosno, da stanovnici mjesta u kojem se sklonio budu neraspoloženi prema strancima, Allah, dž.š., stavi u srca stanovnika tog mjesta milost, tako da postanu najveći saveznici i zaštitnici onoga koji je došao u njihovo mjesto. Ako prostor, u kojem se ta osoba sklonila, bude tijesan čak i onima koji su već tu, Allah, dž.š., učini da ta osoba pronađe drugi prostor koji je prostraniji. Onaj ko se skloni na neko sigurno mjesto, bježeći sa svojom vjerom od kufra, Allah, dž.š., ga neće izložiti poniženju nikada, već će nad njim stalno bditi Allahova, dž.š., milost, lišavajući ga bojazni da neće imati sredstava za svoju borbu, tako što mu podari nafaku.
Allah, dž.š., također, od njega otklanja osjećanje daje stranac u novom mjestu boravka, čineći mu boravište prostranim i stanovnike blagonaklonim prema njemu. Ovo što mu je priređeno, nije od njega samog, niti je on uzrok svemu tome, to je sve Allahova, dž.š., milost. Na osnovu ovoga biva nam jasno da Allah, dž.š., nikada neće ostaviti onog koji pobjegne iz jednog mjesta zbog svoje vjere, na milost i nemilost dunjaluku, već On, Svojom milošću, preuzima brigu o njemu, čineći njegove nevolje lahkim i prihvatljivim.
Zbog Svoje milosti prema stanovnicima pećine, Allah nije dopustio da oni živeu brizi i strahu da će ih sustići nevjernički silnici ili da će otkriti mjesto gdje se skrivaju. Allah, dž.š., je, također, učinio da nemaju potrebe za hranom i pićem, jer svakodnevna potraga za hranom može da im zadaje velike probleme.
Jer, ako bi svakim danom morali izlaziti iz pećine u potrazi za hranom, tu situaciju bi otežavala činjenica da bi to bilo stalno propraćeno bojaznošću da ih neko od onih koji pomažu goniteljima može primijetiti nakon čega bi ih gonitelji uhvatili. Zbog toga je Allah, dž.š., na njih spustio "siguran san", odnosno učinio je da zaspu u pećini, tako da ih niko nije pronašao.
Oni nisu imali predstavu o vremenu, niti im je bila potrebna hrana i piće. Na taj način, Allah, dž.š., je otklonio od njih svaku ovosvjetsku potrebu i poteškoću. Oni, nakon toga, nisu osjećali skučenost prostora, niti dosadu zbog sporosti protoka vremena, niti su se bojali bilo kakve opasnosti, niti su osjećali tugu zbog onoga u što se pretvorio njihov život. Allah, dž.š., je, zbog svoje prevelike milosti, otklonio od njih sve ove brige. Tu su se pokazali, odnosno došli do izražaja, brojni znakovi Allahove, dž.š. svemoći.
[1] Prema mnogim predanjima, Zul-Karnejn je bio veoma pobožan čovjek – pozivao je na Pravi put i u bogo- bojaznost. Zul-Karnejn u prijevodu znači "Vlasnik dvaju rogova."
Iz knjige: KUR’ANSKE PRIČE I PORUKE SURE KEHF
Autor: Muhammed Mutevelli eš-Ša’rawi
Prijevod: Admir Muratović
Izdavač: El Kelimeh, Novi Pazar, 2007.
Biografija autora:
Akos.bA