Koja je razlika između “našeg” i “njihovog” islama?

Ovo je naslov s kojim ćete, na prvu, privući veliku pažnju. Ljudi naviknuti na podjele olahko nasjednu na ovakve ili slične naslove koje nam godinama serviraju razni mediji.

Međutim, islam je jedan, te je nemoguće pisati o nekom ”našem” ili nekom ”njihovom” islamu.

Već od vremena ashaba i tabi’ina šejtan je uspio prevariti određene pojedince i skupine koji su se potpuno nepotrebno udaljili od džemata i zajednice, te su zbog svojih tvrdokornih i besmislenih stavova izlazili iz okvira islama i ulazile u polje sektaštva. Po tome su poznate sekte haridžija, džehmija, mu’tezilija i mnogih drugih.

Međutim, muslimani, kao sljedbenici sunneta i džemata (zajednice), ostali su objedinjeni oko pravnih rješenja četvorice imama u fikhu, duboko poštujući neiscrpno blago Kur’ana i sunneta. Pridržavajući se onoga na čemu su bili predvodnici ovoga ummeta, hvala Uzvišenom, ostali su jedno (tijelo, jedan organizam).

Kroz povijest islama uvijek je bilo onih koji su prema sebi i drugima, po pitanju vjere, bili malo strožiji, ali i onih koji to nisu. U periodu dekadence muslimanskog društva dolazilo je do pojave određenih zastranjivanja, pod uticajem raznih pojedinaca, koji su malo širi prostor u svojim vazovima i knjigama, sasvim nepotrebno, davali mnogim izmišljenim predajama koje su (svjesno ili nesvjesno) pripisivali Poslaniku, a.s., i njegovim ashabima.

Tako su nastale stotine lažnih i izmišljenih hadisa na osnovu kojih su određene mase počele kreirati neke nove obrede i uvoditi novotarije u vjeru (bid’ate).

Odlučna islamska ulema konstantno se borila sa ovom pojavom nastojeći je čim prije i efikasnije zaustaviti. Ova pojava uvođenja novih obreda koje nije prakticirao poslanik Muhammed, a.s., kasnije će rezultirati i potaknuti mnoge nepotrebne podjele među vjernicima praktičarima i pojedinom ulemom.

 Uvlačenje ovih lažnih predanja među vjerničke mase i njihove džem’ate proizvelo je nastajanje i uvođenje raznih adeta, navika i ”ibadeta” koji su se vremenom ”ušerijatili” i postali sastavni dio islamske prakse određenih vjerničkih džemata i skupina.

Islamska sahva (buđenje uleme i omladine) i islamski pokreti i u ovom našem vaktu svjedočila je potrebu ukazivanja na neke od tih preživjelih bid’ata i adeta u praksi muslimana širom svijeta. Negdje više negdje manje.

Problem je bio kako objasniti ljudima da islam od njih ne traži tolike i takve ”ibadete”, te da je islam puno jednostavnija i lakša vjera od onoga čime su oni sami sebe opteretili.

Proces te započete sahve još uvijek traje. Ljude treba podsjetiti da islam nije samo klanjanje, post i život u džamiji ili tekiji, već da je islam cjelokupan sistem i način života. To podrazumijeva da muslimani pored dobrih fekiha, mufessira, hafiza i muhaddisa, trebaju imati i mnoštvo vrijednih i radinih inžinjera, profesora, doktora, majstora svih zanata, umjetnika, sportista i slično.

Islam od vjernika traži sveopći društveni aktivizam. Nije dovoljno samo sjediti u kutku svoje sobice, džamije ili tekije i učiti sure i zikrove koje ćeš kasnije kolektivno poklanjati umrlima. Nije dovoljno uzeti tespih u ruke i cijeli dan učiti na hiljade zikrova ‘propisanih’ od nekog svog šejha, već je potrebno zasukati rukave i staviti se društvu, zajednici i porodici na raspolaganje.

Svaki vjernik je po svojoj prirodi daija. On svojim ličnim primjerima pokazuje drugima kako treba živjeti i kako praktično Kur’an i sunnet sprovoditi u djelo.

Iz tog razloga, nije umjesno dijeliti se na ”nas” ili ”njih”, u smislu nekakvih podjela među muslimanima ehli sunneta. Potrebno je samo napraviti razliku između onih koji su aktivni i koji rade za društvo i džemat punim svojim kapacitetima, i onih koji samo sjede, ”zikre” i kude ove što rade i djeluju za dobrobit zajednice, nazivajući ih ovakvim ili onakvim.

Treba shvatiti da mi pripadamo jednoj akidi (ubjeđenju) i da nas neke male sitne razlike u stavovima oko mevluda, načina klanjanja ili slično, ni u kom slučaju ne smije dijeliti ili, ne daj Bože, udaljavati jedne od drugih.

Mi se trebamo međusobno uvažavati i poštivati, ali isto tako ne zaboravimo svoju pažnju i svoj osmijeh, te lijepo ophođenje i ponašanje, pokazati i prema svim drugim ljudima oko nas sa kojima se svakodnevno susrećemo.

Nikada ne znamo ko će od njih, Allahovom dozvolom i milošću, biti, inšallahu te’ala, naš drug i ahbab u Džennetu. Nikada ne znamo čijim sebebom (uzrokom) neki čovjek nepraktičar za par godina može postati i veći daija i veći praktičar vjere negoli smo to i mi sami.

Zato nikoga ne uvrijedi, ne ponizi i ne smatraj propalim i odbačenim. Svaki čovjek je vrijedan na svoj način.

Međutim, kad su u pitanju bid’ati u vjeri koje još uvijek neki naši ljudi prakticiraju, budimo blagi prema njima i prema njihovim učiteljima, jer ovi zasigurno da znaju vrijednost i ljepotu života bez bid’ata i sami bi se kutnjacima oštro uhvatili za sunnet Poslanika, a.s.

Ipak, treba sa njima biti blag i objasniti im da u oblasti akaida i ibadeta nikada ne može biti uvođenja novih temelja vjere niti novih ibadeta, mimo onih Poslanikovih. Ulema je na te stvari davno stavila tačku i tu promjene nema.

Ali u svim drugim životnim sferama društvo i pojedince potrebno je modernizirati, osavremeniti i shodno dinamici i potrebi života educirati, kako bi što više i potpunije razvijali našu ekonomiju, telekomunikacije, saobraćaj, industriju, sport, (poljo)privredu, kulturu i umjetnost.

Islam nas duži, da po uzoru na zlatno doba islama, uvijek i u svemu dobrom i korisnom budemo prvi.

”Prvi, uvijek prvi. To su oni sretni.” (Kur’an)

Za Akos.ba piše: Admir Iković