Stav ehl-i sunneta o selef-i salihu

Pripadnici ehl-i sunneta jedni druge ne proglašavaju nevjernicima (tekfir). Među njima ne postoji razilaženje koje bi iziskivalo međusobno odricanje i tekfir. Jer, oni su sljedbenici džema’ata, većine koja je na Istini, a Uzvišeni Allah čuva Istinu i njezine sljedbenike. Sljedbenici Istine ne zapadaju u neslaganja, niti u razdor, dok, s druge strane, nema niti jedne sekte koja se suprotstavlja drugoj a da se one međusobno ne optužuju za nevjerništvo, i da se ne odriču jedne drugih, kao što su to: haridžije, rafidije, kaderije, i to u tolikoj mjeri da kad bi se sedmerica njih našli na jednom sastanku, razišli bi se u pogledu međusobnog optuživanja za nevjerništvo.

Ehl-i sunnet je jednoglasan u pogledu imana (vjerovanja) muhadžira (iseljenika u Medinu) i ensarija (pomagača muhadžira), što je suprotno stanovištu onih rafidija koji tvrde da su ashabi postali nevjernici zato što Aliji nisu dali prisegu, kao i stanovištu kāmilija koji su Aliju proglasili nevjernikom zbog toga što se nije borio protiv njih [ashaba koji mu nisu dali prisegu].

Ehl-i sunnet je jednoglasan da oni koji su postali otpadnici nakon Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti – iz reda plemena: Kinde, Hanife, Fezare, Beni Esed i Beni Bekr ibn Va’il – nisu bili iz reda ensarija, niti iz reda muhadžira, prije oslobađanja Mekke (fethu Mekke). Šeri’at naziva muhadžirima samo one koji su se iselili (učinili Hidžru) Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, prije oslobađanja Mekke. Oni su, zahvaljujući Allahu i Njegovoj blagodati, postupali shodno Ispravnoj vjeri i Pravome putu.

Ehl-i sunnet je jednoglasan da su džennetlije (stanovnici Dženneta) oni koji su se borili sa Allahovim Poslanikom, alejhi s-selam, na Bedru, kao i oni koji su se sa njim borili na Uhudu, izuzimajući Kuzmana, koji je izuzet u hadisu, te i svi oni koji su mu dali prisegu zvanu Ridvan na Hudejbiji. Ehl-i sunnet potvrđuje ono što se kaže u jednom hadisu: da će sedamdeset hiljada pripadnika islama ući u Džennet bez polaganja računa, a među njima i Ukaše ibn Mihsan, i da će svaki do njih zauzimati se za drugih sedamdeset hiljada. [Ukaše ibn Mihsan je cijenjeni ashab; jedanput je zamolio Allahovoga Poslanika da za njega prouči dovu da i on bude među onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa, pa je Allahov Poslanik proučio dovu. Isto je zamolio i jedan drugi čovjek, na što mu je Poslanik rekao: ‘’Pretekao te u tome Ukaše’’. Buhari i Muslim prenose kazivanje o njemu. Umro je u borbi protiv Tulejha el-Esedija 11. god. po Hidžri – nap. prev.]

Ehl-i sunnet potvrđuje obavezni lijepi odnos prema ljudima o kojima hadisi govore da će oni biti od stanovnika Dženneta te da će imati pravo šefa’ata (zagovorništva) u skupini ummeta; jedan od njih je Uvejs el-Qareni [u bošnjačkoj tradiciji poznat kao Vejsel Karani – poznati pobožnjak. Imam-i Malik je zanegirao njegovo postojanje, no njegova reputacija i poznatost vijesti o njemu nikome ne ostavljaju prostora da u njega sumnja. Hafiz Ibn Hadžer ga spominje u djelu El-Isābe, 1/119 – nap. prev.]. Hadisi koji govore o njima su poznati.

Ehl-i sunnet proglašava nevjernikom svakog onog ko smatra da je iko od deseterice kojima je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, za života posvjedočio Džennet, postao poslije nevjernik. Ehl-i sunnet potvrđuje obavezni lijepi odnos prema svim suprugama Allahovoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i smatra nevjernikom onoga ko njih proglasi nevjernicama ili proglasi nevjernicama neke od njih.

Ehl-i sunnet potvrđuje obavezni lijepi odnos prema Hasanu i Husejnu te poznatim ljudima iz reda potomstva Allahovoga Poslanika, alejhi s-salatu ve s-selam, kao što su: Hasan ibn el-Hasan, Abdullah ibn el-Hasan, Ali ibn el-Husejn Zejnu l-Abidin, Muhammed ibn Ali ibn el-Husejn, poznat kao Baqir – kome je Džabir ibn Abdullah el-Ensari prenio selam od Allahovoga Poslanika sallallahu alejhi ve sellem – Džafer ibn Muhammed, poznat kao Es-Sadiq, Musa ibn Džafer, Ali ibn Musa er-Rida. Također, njihov [ehl-i sunnetski] stav je isti i kada su u pitanju i ostala Alijina djeca poput Abbasa, Omera i Muhammeda el-Hanefijja, kao i svi oni drugi koji su išli putevima svojih čistih predaka, izuzimajući one među njima koji su naginjali mu’tezilizmu ili rafidijama i one koji im se pripisuju kao potomci a pretjerali su u svome neprijateljstvu i nepravdi, kao što je El-Berqi koji je neprijateljski potupio prema stanovnicima Basre; većina geneologa smatra da je on sumnjivog porijekla i da nije od njihove loze.

Ehl-i sunnet potvrđuje obavezni lijepi odnos istaknutih tabi’ina prema ashabima; oni su oni o kojima Uzvišeni Allah kaže: A oni koji dolaze poslije njih govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas pretekla u vjeri i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema onima koji vjeruju! Gospodaru naš, zaista si Ti vrlo blag i samilostan!” [el-Hašr, 10]

Ehl-i sunnet ovo kaže za svakog onoga ko ispoljava temeljne principe ehl-i sunnetskog vjerovanja.
Ehl-i sunnet se odriče sekti koje su izišle iz okrilja islama, tj. zabludjelih sekti, uprkos tome što one izjavljuju pripadnost islamu poput: kaderija, murdžija, rafidija, haridžija, džehmija, nedždžarija, mudžessimija. Svaku ovu skupinu detaljno smo i dovoljno pojasnili u poglavlju prije ovoga [knjige El-Ferqu bejne l-fireq].

Uzvišeni Allah je ehl-i sunnet zaštitio od međusobnog tekfira

Na taj način, oni su na stepenu jevreja i kršćana koji jedni druge optužuju za nevjerništvo; tako jevreji vele: ‘’Kršćani nisu ni na čemu!” A kršćani vele: “Jevreji nisu ni na čemu!” [el-Beqare, 113] A Uzvišeni Allah kaže: Da je on (Kur’an) od nekog drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu sigurno našli protivrječnosti mnoge! [en-Nisa’, 82].

Uzvišeni Allah je zaštitio ehl-i sunnet da o prethodnicima ili prvim generacijama ovog ummeta govore išta ružno ili da ih vrijeđaju. O muhadžirima, ensarijama, poznatim pobožnim ljudima, učesnicima Bedra, Uhuda i prisege Ridvan oni govore samo ono najljepše. Isto se to odnosi i na: one kojima je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, za života posvjedočio Džennet, na sve njegove supruge, sve njegove ashabe, svu njegovu djecu i unuke, Hasana i Husejna, i poznate ličnosti iz njihove loze poput Abdullaha ibn el-Hasana, Alija ibn el-Hasana, Muhammeda ibn Alija, Džafera ibn Muhammeda, Musaa ibn Džafera, Alija ibn Musaa er-Ridaa, neka je Božiji mir svima njima, kao i na sve one poput njih na Pravome putu bez ikakve njegove izmjene ili promjene; zatim na sve hulefa’i r-rašidine (pravovjerne halife), i oni [ehl-i sunnet] ne dozvoljavaju da se vrijeđa bilo koji od njih četverice, kao i na poznate tabi’ine i etba’i tabi’ine koje je Uzvišeni Allah sačuvao od uprljanosti novotarijama u vjeri i ispoljavanja bila kakvih nedoličnih stvari. 

Ehl-i sunnet o običnim muslimanima sudi prema njihovom izvanjskom vjerovanju (imanu); nijednog od njih ne proglašava nevjernikom izuzev kada pojedinac jasno pokaže ono što nužno iziskuje da se proglasi takvim. 

Ehl-i sunnet čvrsto vjeruje u riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’U Džennet će od moga ummeta ući njih sedamdeset hiljada bez polaganja računa; to su oni koji ne traže zapise, koji ne vjeruju u loše predznake i na svoga Gospodara se oslanjaju’’, kao što to bilježi Buhari. U hadisu se navodi da će se svaki do njih zauzimati za toliko pojedinaca koliko ih je u plemnu Rebi’a i Mudar.

Ehl-i sunnet sebe obavezuje da uči dovu za prethodnike ovog ummeta kao što je to Uzvišeni naredio u Svojoj Knjizi kada je rekao: A oni koji dolaze poslije njih govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas pretekla u vjeri i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema onima koji vjeruju! Gospodaru naš, zaista si Ti vrlo blag i samilostan!” [el-Hašr, 10]

Sa arapskog: Almir Fatić

Potpoglavlje iz knjige: El-Ferqu bejne l-fireq, Daru l-ma’rife, Bejrut, s.a., str. 359-362.

preporod.com