Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Kakve vrste muslimana danas imamo?

Kakve vrste muslimana danas imamo?

Musliman je riječ /pojam, termin/ arapskog porijekla koja označava ”čovjeka koji je predan, pokoran i poslušan Bogu” i kao takvog ga Uzvišeni u Kur’anu na više mjesta pominje, vezujući taj termin i za ranije Božije vjesnike i poslanike, koje čak i Biblija navodi, nazivajući ih, doduše, drugim imenima.

Svoju predanost, pokornost i poslušnost Bogu iskazivali su i sljedbenici ranijih poslanika, koji su na ovoj zemaljskoj kugli egzistirali i u periodu stare , to jest u periodu prije naše ere. Njihovi vjerozakoni bili su sukladni okolnostima u kojima je slata Objava i okolnostima u kojima su živjeli određeni narodi i zajednice.

Posljednja Božija Objava, Kur’an, po odluci i volji Svevišnjeg, biva objavom koju su, nakon njene pojave, dužni slijediti svi ljudi koji se rode na Zemlji, sve do Sudnjega dana. Ona je Knjiga zbog čijeg prihvatanja i prakticiranja, Uzvišeni Gospodar, provodiocima kur’anskih poruka u praksi, najavljuje Džennet, vječiti Raj, tj. blagostanje i spasenje na drugom svijetu.

Ljudi koji dobrovoljno prihvate Allaha za svog Gospodara, to jest ljudi koji za sebe kažu da su muslimani / Bogu predani, pokorni i poslušni ljudi / , trebali bi, teoretski, biti uvijek i stalno u službi i sjeni Božije knjige – Kur’ana, željno slušajući , proučavajući i slijedeći njene upute.

Međutim, muslimani danas u svijetu žive na jedan vrlo čudan način, i svoj ”islam” ispoljavaju na različite, a ponekad i vrlo čudne načine.

Različitih ”vrsta” muslimana danas imamo jako puno, međutim, ovom prilikom navešćemo i spomenuti slijedeće četiri vrste koje su prisutne među većim dijelom naših muslimanskih masa u svijetu.

Prva vrsta – bukvalisti

To su muslimani koji uglavnom za sebe kažu da su isključivo oni na Pravom putu, te da je njihova vizija vjere i života jedina ispravna. Odlikuju se po tome što puno pišu i govore o ”mučeništvu i džihadu”, vjeruju da je nošenje brade, pogotovo duže, za muškarce muslimane farz (stroga obaveza), da je nošenje arapskih galabija i ženskog vela preko lica također suštinska stvar islama, te da su svi vidovi muziciranja zabranjeni.

Svoja tumačenja vjere zasnivaju isključivo na stavovima učenjaka koje oni odaberu, tako da drugi učenjaci koji ne pripadaju njihovom menhedžu (pravcu), nemaju haman nikakvu prođu kod njih. Ni oni ni njihove knjige niti dersovi.

Vrlo brzo zaboravljaju dobročinstva onih koji su im u najtežim danima pružili ruku prijateljstva, te se uvijek vraćaju u neki svoj krug, u neku svoju kolotečinu, lahko optužujući druge da su izdajnici, prodane duše ili, ne daj Bože, da su otpadnici od vjere.

I njih ima različitih podvrsta. Jednima je stalno ”borba” u mislima, uvijek su negdje i s nekim ”u džihadu”, drugi misleći da su pokupili svu pamet svijeta, svoje ahbabe i narod zamaraju davno ispričanim propisima i mes’elama, dok su se treći potpuno stabilizirali i vratili u normalne tokove realnog života. Ovi zadnji zaslužuju iskrene čestitke i pohvalu.

Druga vrsta – muslimani bidatdžije

Na fonu ”turske verzije islama” u mnoštvu svojih akaidskih, fikhskih i etičkih tumačenja i djelovanja, nastojali su da kontriraju muslimanima Arapima. Baš k’o je da Poslanikov islam onakav kakav jeste, nedovršen i nesavršen. Oni su polazeći od teze ”kontriranja Arapima”, u vjeru i običaje muslimanskih masa unijeli mnogo toga čudnog i stranog islamu.

Ovih muslimana je bilo i prije, svuda po svijetu, a ima ih i danas. Njihov islam je izmješan sa mnoštvom nepotrebnih sujevjerja i izmišljenih ibadeta u vjeri. Obrijali su kratke brade svojih očeva, te su, kontrirajući sunnetu Muhammeda, a.s., zapustili brkove. Na grobovima svojih umrlih počeli su graditi različite nastambe, poput nemuslimanskih mauzoleja. Nazvali su ih turbetima.

Uprkos poslanikovoj zabrani oni su u tim objektima počeli da klanjaju namaze, pale svijeće i čine mnoge druge raznovrsne stvari suprotne propisima i duhu islama.

Ubacili su tezu zajedničkih zikrova koje oni drže sa svojim ”šejhovima”, zabarikadirani u svoje halke i tarikatske deredže. Čak su osmišljavali i kolektivne ibadete i zikrove za umrle. Poput kršćana počeli su da ih obilježavaju sedmi dan, četrdeseti, a bogme obilježavaju ih i prakticiraju i u polugodišnjici i godišnjici nečijeg preseljenja. Ono što su kršćanima mise zadužnice, njima su postali ubačeni ”ibadeti” zikra i kolektivnog poklanjanja sevaba umrlima.

Suprotno praksi prvih generacija muslimana da za umrle uče poslanikove dove za oprost grijeha i da za njih dijele sadaku, oni su umjesto toga ”ušerijatili” stalnu praksu učenje Kur’ana za umrle, sa posebnim akcentom na ”dozvoljenost” učenja Kur’ana za novac i njegovim trgovanjem.

Umjesto da podižu hajir-česme za umrle, te uvakufljuju imovinu na ime sevapa svojim merhuma, oni su se potrudili da u muslimanske ćitabe ubace i ožive slabe i apokrifne predaje o vrijednosti učenja Kur’ana za umrle.

To im je kasnije i postala stalna, obavezujuća praksa i haman jedini vid slanja sevaba za svoje rahmetlije i sjećanje na njih.

Umjesto Poslanikovih dova pri posjeti mezarjima oni su ubacili učenje Fatiha, a Jasin je postala sura isključivo namjenjena za umrle.

U periodu dekadence muslimanskih masa, sve je to objeručke prihvaćeno. Niko se i nije interesovao za tefsir sure Jasin niti je imao želju da čuje šta to Uzvišeni Allah ljudskom rodu poručuje u suri Jasin. Jok. Njima je bilo dovoljno da kunjaju po raznim skupovima, dok im raspoloženi učači sa lijepim mekamom uče iz ”mushafa”, a sve uz uvjerenje da od toga svi imaju ogromne i velike sevabe. I karije i slušaoci i umrli.

Mnogi počesto i nisu klanjali pet dnevnih namaza vjerujući da su na seansama kolektivnog poklanjanja sevaba stekli istih sasvim dovoljno, te da im može biti ”zalihe” do slijedećeg tevhida ili ti zajedničkog zikra sa svojim šejhom.

Merhaba je postao preči pozdrav od selama, a muzika i pjesme sasvim normalni popratni elementi njihove ”duhovnosti”. Neki su počeli da plešu i vrte se u krug, dok su se drugi probadali po raznim tekijama, uz prisustvo običnog neukog muslimanskog svijeta.

Toga je itekako bilo i kod nas u Bosni, posebno u periodu između dva svjetska rata. O tome nam je pisao i dr. Tarik Muftić u svojoj knjizi ”Islam, vjera razuma i Objave.”

U mevludske svečanosti širom svijeta ubacili su ustajanje pred Poslanikom, iako svi znamo da je to Poslanik, a.s., izričito zabranjivao. Suština obilježavanja Poslanikovog rođendana / mevluda / postali su im čudnovati mevludski spjevovi sa mnoštvom neutemeljenih kazivanja koja su pripisivali Poslaniku, njegovoj majci, Džibrilu i slično.

Posljedice njihovih novotarija u vjeri /bidata/ osjećamo još i danas. Uveli su sijaset izmišljenih ”dova” i namaza među muslimanske mase, lažući da za učenje i praktikovanje istih imamo milionske sevabe. Čak po njima, čovjek i ne treba ići na hadž. Dovoljno je da malo prozikriš i prodevaniš kako ti njihove predaje kažu i ideš direktno u Džennet. Međutim, nećeš u Džennet ako nemaš kakvog šejha. Po mogućnosti da ima bar osam završenih razreda osnovne škole ili pak neku srednju.

Mevlud čak uče i za mrtve. Po njima ne smiješ zaspati u čarapama, jer ako zaspeš sa čarapama i umreš, otišao si na onaj svijet ”bez dina i imana.” Tu budaloštinju sam čuo neki dan od jednog muslimana iz ove skupine. Rekao mi je to pri izlasku iz džamije nakon jacije namaza.

Ovakvih anomalija ima na pretek, međutim, ove navedene će nam biti sasvim dovoljne.

Treća vrsta – opčinjeni dunjalukom

U treću vrstu muslimana spada jedna veoma ogromna skupina ljudi, kojih čak jako puno ima i u arapskih zemljama, poput Egipta, Libije, Tunisa i slično.

Njima je sve tuđe i strano puno draže od onog našeg, muslimanskog. Oblače se potpuno identično onome kako se oblače pripadnici drugih religijskih skupina u svijetu. Ova skupina ljudi jako malo provodi vremena u namazu, postu i učenju Kur’ana. Serije, sapunice i filmovi su im preči od svega ostalog. Kažu klanjaće kad ostare.

Vole puno da tračaju, ogovaraju i da se bave svim i svačim čime se bave njihovi uzori, oličeni u raznim pjevačima, glumcima i sportistima.

Po uzoru na njih lažu, kradu, kockaju, prostituišu se, varaju i ubijaju. Poput onog našeg zastupnika iz parlamenta, uzimaju mito i bave se raznim malverzacijama. Njihovi načelnici i predstavnici vlasti namještaju podobnima razna radna mjesta, te jednima te istima daju i po pet donacija, dok drugi ljudi nemaju hljeba da jedu niti imaju krova nad glavom. Međutim, njih se to ne dotiče.

Pošto im je svijest o dunjaluku puno veća nego svijesti o Bogu i tome da će račun polagati za svaku utrošenu marku i svaki zulum učinjen drugom, oni sasvim normalno ostaju na svojim funkcijama, maštajući da na njima ostanu doživotno. Sve dotle dok Melek smrti, poznat u njihovom rječniku kao ”Azrail-aga”, ne zakuca na njihova vrata.

Treća vrsta ima podjele u više podvrsta. Jedni su itekako dobri i pošteni ljudi, ali su loši kao praktičari vjere. Drugi su loši kao ljudi, ali u džamijama i džematskim odborima glume ”svece”i ulemu. Teći su opet loši i kao ljudi, a loši i kao vjernici. Odnosno to zlo koje nose u sebi tjera ih da tračaju o vjernicima, da lažu na njih, te svojim postupcima nastoje umanjiti značaj vjere i njene svekolike ljepote i čari. Sve im je drugo draže od džamije i efendije.

Postoje uistinu pozitivni primjeri iz navedenih podgrupa ove treće vrste, koji se istinski i na vrijeme pokaju, uvidivši ljepote vjere, te do kraja života ostanu pravi praktičari vjernici.

Stoga nije na nama da sudimo niti bilo koga omalovažamo. Nikad ne znamo ko je kod Gospodara na većem stepenu, međutim, naša je dužnost da kažemo i upozorimo, a i naše pravo da to jasno i napišemo.

Četvrta vrsta – skupina srednjeg puta

U skupinu srednjeg puta spadaju svi oni koji nastoje da praktikuju vjeru, ali na način da ne budu opčinjeni samo svojim mišljenjem i samo svojom ”ispravnošću”. Sljedbenici srednjeg puta, ne smatraju da je duga brada i galabija osnov vjere, niti smatraju da su turbeta i tekije stjecišta najispravnijih pobožnjaka i najčistija mjesta na Zemlji.

Sljedbenici srednjeg puta redovito klanjaju namaz, uče Kur’an i razne virdove, ali sve to na način sukladan vjerovjesničkoj praksi. Ako Poslanik, a.s., nije klanjao džumu od 16 rekata onda je ni oni ne klanjaju. Ako Poslanik nije nosao Nur-dove niti javno poklanjao sevabe umrlima onda to ni oni ne čine.

U biti, u oblasti ibadeta ne izmišljaju niti uvode u svoju praksu ništa što bi odudaralo od osnovnih intencija islama. Isto tako čine i u svim društvenim sferama, smatrajući da mi kao muslimani, a posebice naši alimi, imamo pravo na novi idžtihad, te da nismo okamenjeni i učahureni u neki stari fikh iz čijeg labirinta uopće nema izlaza.

Potrebno je dobro razmotriti okolnosti pod kojima je određeni propis nastao, pa tek onda donositi konačan sud o stavu islama naspram određenog pitanja.

Tako rade i postupaju alimi i muslimani srednjeg puta, daleko od bilo kakvog oblika ekstremizma i pretjerivanja, kao i od sujevjerja i izmišljenih i vremenom nataloženih zabluda i bidata.

Za kraj, kakav god bio:  musliman ima šansu da mu se Uzvišeni Allah smiluje i da mu oprosti određene pogreške ma kojoj god od navedenih grupa ili podvrsta pripadao.

Stoga, ne gubimo nadu u Božiju milost. Nastojmo se iz dana u dan, svakodnevno popravljati, čineći što veći broj dobrih djela i muslimanima i nemuslimanima, i onima koji nas mrze i onima koji nas vole. Pokažimo svima da je islam vjera ljubavi i poštovanja, a ne vjera mržnje i zaostalosti.

 

Za Akos.ba piše: Admir iković

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top