Ramazanska razmišljanja: Kad ćemo se konačno uozbiljiti?

U posljednjih desetak dana imali smo prilike slušati, ali i čitati mnoštvo kazivanja o blagoslovljenom mjesecu ramazanu i o fadiletima istog

Govorilo se i pisalo o svemu. Međutim, ja ću ovdje izdvojiti kazivanja i napise isključivo o ramazanskoj noćnoj nafili, odnosno o teraviji. Zadržaću se na jednom video zapisu i na dva teksta koja smo mogli pročitati u posljednja tri dana.

 Video zapis je karakterističan po tome što jedan od predavača upoznaje svoje slušaoce (muslimane selefijske provenijencije) da im nije dozvoljeno izlaziti i napuštati dobrovoljno noćno ramazansko klanjanje teravije sve dotle dok god imam klanja isti. To jest: svi moraju klanjati onoliko rekata koliko klanja i imam džemata u kom su se zatekli, alidirajući na obaveznost klanjanja dvadeset rekata ramazanske noćne nafile uz ostalih uobičajenih 13 rekata jacije i vitra.

 Što se tiče tekstova, jedan tekst veoma mudro, argumentirano i s razlogom nas upozorava na naše ustaljene pogreške pri klanjanju teravih-namaza, dočim drugi sa zakašnjenjem od 15 godina, ističe ”problem teravih namaza od 8 rekata.” Pisac tih redaka onako nevješto, te hladno i bezobzirno upozorava na one koji izlaze nakon osam rekata i tobože uz galamu ometaju druge klanjače koji ostaju u džamiji sa željom da klanjaju ”čitav namaz”.

 Ovdje se postavlja jedno jako interesantno pitanje: šta je to u slučaju ramazanske noćne nafile ”čitav namaz”? Svi oni koji su izučavali usuli fikh i sve ono što je vezano za pojam dobrovoljnih namaza i sam historijat nastanka teravih-namaza, nemaju blage veze šta znači ”čitav namaz” spram onog Poslanikovog, a.s., hadisa: ” noćni namaz je dva po dva rekata …”. U tom hadisu Alejhisselam objašnjava prisutnima kako će noću ibadetiti u svojim kućama ili džamijama, ukoliko to požele, bilo kada: u ramazanu, ali i van ramazana. U ovom hadisu Muhammed, a.s., preporučuje da vjernik klanja onoliko rekata noćne nafile koliko želi, tj. koliko se trenutačno imanski i fizički osjeća sposobnim. Na kraju Resulullah skreće pažnju da svoje klanjanje završe vitr namazom.

 U prvom tekstu koji spomenuh, a koji govori o greškama kod teravije, spominje se i navodi mišljenje cijenjenog alima Seida Serdarevića koji se pozivajući na hanefijsku ulemu smatra da kod teravije selam treba predavati nakon svaka dva rekata.  Na tom stajalištu su i imami sva tri druga mezheba, te naši imami Ebu Jusuf i Muhamed. U svojim fetvama i naš veliki alim Husein Đozo zagovarao je to mišljenje naglasivši da se selam predaje nakon svaka dva rekata, a da se nakon četvrtog pravi određena pauza, zbog koje je kasnije u praksi muslimana dobrovoljni noćni namaz u ramazanu nazvan ”teravih”.

 Po uzoru na selefijskog alima autora pomenutog video zapisa, ali i neke druge bosanske selefijske i sufijske alime, i naš dušebrižni tekstopisac zabrinut za jedinstveno i skladno bosansko višestoljetno klanjanje teravije od 20 rekata, ne razmišlja kako to klanjanje uskladiti sa mišljenjem i preporukama uleme (dva po dva sa tadili-erkanom), već se pokušava prilagoditi postojećoj praksi i običaju.

 Lahko je njima u elitnim bosanskim džamijama klanjati čitavu noć ne silazeći s postekije. Postavlja se pitanje: šta sa onim turbo teravijama po našim selima i određenim prigradskim naseljima koje su još uvijek uveliko prisutne?

 Ovi razni fakihi i vaizi koji pričaju o jedinstvu i tradiciji uglavnom mogu sebi za ramazan obezbijediti ”slobodno” tako da ne moraju ujutro raniti na posao, za razliku od većine naših balkanaca (čitaj: bosanaca) koji bi i da poste i da klanjaju teraviju, a moraju da rade. Oni to fizički u ljetnom vaktu ne mogu izdržati te počesto odustaju ili od posta ili od teravije.

 O njihovim potrebama i okolnostima ne misli niko. Bitno je da se zadovolje duše onih koji nemaju ništa posebno drugo da rade, osim da klanjaju. O sličnima je pisao i šejh Karadavi u jednoj svojoj knjizi. Naime, on je jedne prilike zatražio od određenih alima i arapskih ”pobožnjaka” da ne idu svake godine na hadždž, jer su se oni svog ”duga odužili”, već da bi bilo puno preče da taj novac koji bi potrošili za svoj dobrovoljni hadž pošalju muslimanima u Bosnu koja je devedesetih preživljavala okrutnu agresiju. Šta su mu rekli ti alimi i ”pobožnjaci?’? Rekli su da im njihova duša i njihov nefs traže da oni svake godine idu na hadždž i tamo troše svoj novac i da oni tom nefsu i ćejfu svoje ”mu’minske” duše ne mogu odoljeti. I ti pojedinci ne poslaše ništa napaćenom bosanskom narodu, uprkos apelu šejha Karadavija da se postupi po prioritetima i trenutačnim okolnostima.

 Navika je čudo. Oni koji su navikli na nešto nemaju snage ni imana da to zarad potrebe zajednice i ummeta i promijene. Tradicija, običaji i navika su preči od svih fikhskih pravila izvedenih iz Kur’ana i hadisa. Ćejf je mnogim muslimanima na prvom mjestu, nažalost.

 Ko obraća pažnju na preporuke Serdarevića, Đoze, Ebu Jusufa, Šafije, hanefijskog šejha Kemala ibnul Humama i mnogih drugih. Bitno je da se ne zahatorima nekom starom dedi, il pak nekim sveznajućim šejhovima koji su eto tobože procijenili da noćno ramazansko klanjanje nafile (teravije) isključivo mora biti od 20 rećata predajući selam nakon svaka četiri rekata. I bez ikakve pauze. Nikako drugačije. I svako ko zbog ranjenja na posao ili drugog privatnog razloga izađe ranije prestupnik je, antisunetlija i razbijač džemata.

 Nek hazreti Aiša prenosi šta hoće, a Buharija i Muslim to bilježe kako im ćejf (mislim na hadis o Poslanikovom klanjanju u ramazanu i van ramazana), slabi (daif) hadisi i idžtihad nakon Poslanika preči su pojedincima od svega ostalog. Ne mare oni ni za Buhariju ni za Muslima, ni za Poslanikov pristup noćnom namazu.

 Bilo bi preče nekim našim vaizima da malo više povedu računa o muslimanima koji nikako ne poste, niti klanjaju bilo kako i bilo koliko, nego da sad dvadeset godina nakon završetka agresije ponovo nas uče fikhskim propisima i pozivanjima na bilo kakve mezhepske i nemezhepske dokaze.

 Neku noć sam otišao u jednu od većih i prostranijih bosanskih džamija nijeteći da klanjam po istilahu jaciju i dvadeset rekata dobrovoljne ramazanske nafile (teravije). Mislio sam da tu svi klanjaju 20 rekata i da će se klanjati po tadili erkanu (poštujući propise namaza). Međutim, prevario sam se. Došao sam na dvadesetak minuta prije jacijskog ezana. U mihrab je ušao mladi čovjek sa ehmedijom na glavi (vjerovatno imam te džamije) i počeo da vazi.

 Tema je bila iz oblasti tefsira u kojoj je uvaženi vaiz pričao o nekim historijskim činjenicama i tumačenjima na način da preko 30 % sadržaja ni ja sam nisam mogao povezati. Džaba mi dugogodišnje izučavanje akaida, hadisa, tefsira, fikha i drugog. Gledao sam u prisutne džematlije koji su, ili kunjali, ili nijemo i čudnovati gledali u predavača pitajući se kome on i zašto ovo priča. Izrazi lica sve su im govorili.

 Kad je počeo namaz u mihrab je ušao neki drugi čovjek, vjerovatno stranac, koji je veoma nerazgovjetno i brzo učio Fatihu i kur’anske ajete na teraviji, da sam Boga molio da se sve što prije završi, propadajući od stida pred Uzvišenim što sam dio tog i takvog ismijavanja sa namazom – veličanstvenim mir’adžom svakog musalije (vjernika klanjača).

 Trideset posto ljudi je izašlo nakon osam rekata. Kasnije sam saznao da redovno, svako veče dio džematlija izlazi poslije osam, s tim da je ovaj imam sačekao da prisutni izađu, pa je onda nastavio. Nije bilo nikakve gužve, galame ili bilo čega drugog o čemu je pisao naš autor čiji tekst spominjah na početku.

 Interesantno je da je među ovim džematlijama koji su izašli iz džamije nakon osam rekata bilo i nekoliko mladića za koje pretpostavljam da su muslimani selefijske provenijencije, što jasno pokazuje da do ovih džematlija nisu došli ovi savjeti i kritike pojedinih selefijskih alima niti naših mladih autora bosansko-hanefijske kritičke pravne škole koji bi da džematlije ograniče baš k’o da su džamije njihova vlastita babovina.

Ljudi sami procijenjuju koliko im srce ”ište” (traži) da dobrovoljno ibadete u svojim džamijama i oni to i čine. Jedan mi reče: ”Kad može u haremu Kabe i u Poslanikovoj džamiji da se izlazi po želji džematlija ne prateći formalističko-mezhepsku dosljednost broju 20, onda to može i kod nas. Šta smo mi bolji ili gori od njih!”

Lagano sam se nasmiješio ne rekavši ništa. I u drugim bosanskim džamijama izlazi se i poslije osam i poslije dvanaest, a vjerujem da će se uvijek i izlaziti po vlastitom odabiru i potrebama džematlija, sve dotle dok se mi ne uozbiljimo i oblasti naših zajedničkih ibadeta općenito institucijalno ne posvetimo na način kako je to sukladno intencijama  tih naših javnih i zajedničkih ibadeta koje činimo. Teravija je samo jedan od njih.

Preče je zadovoljiti Uzvišenog Allaha radi kojeg i sve svoje ibadete činimo, nego čisto formalistički robovati brojkama, običajima i našim navikama.

Red je više da se stane u kraj raznim turbo–teravih klanjačima, te da naši vaizi i predavači konačno počnu držati vazove za običan narod i naše cijenjenje džematlije spustivši se na zemlju. Čudim se predavačima koji džematu pričaju o Zubejru, Ebu Ubejdi recimo i slično, dok im te iste džematlije ne znaju ni prijevod Fatihe kako treba.

 Vaizi nam vaze neke više mes’ele, a mnoge naše džematlije ne znaju ni ono osnovno. Pojasnimo ljudima ono što im treba za njihovu svakodnevnicu (propisi gusula, abdesta, namaza, zekata , dove i zikra), a više mes’ele tabirimo privatno sa ulemom.

 Uzvišeni će nas pitati zašto nismo stvari poredali po prioritetima. Kako od čovjeka koji čestito ni prijevod Fatihe i Ettehijjatu ne zna napamet možemo tražiti da klanja pola noći ili čitavu noć, a on mimo ramazana ne klanja nikako. Logično je da ga imanski uzdignemo na taj nivo da on prvo počne klanjati pet dnevnih propisanih namaza, da nauči sufaru i pomalo učiti u Kur’anu, pa tek onda da mu potenciramo na dodatnim nafilama, sunnetima i slično.

 Kad ćemo se po pitanju našeg odnosa spram naših ibadeta i imanskih pririteta konačno već jednom uozbiljiti?

Za Akos.ba piše: Admir Iković