Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Vjernici imaju pravo na razbibrigu i razonodu

Vjernici imaju pravo na razbibrigu i razonodu

 Islam je realna vjera, koja ne lebdi između mašte i iluzornog svijeta, već je u svojoj osnovi duboko na zemlji, uz čovjeka kao njegova stvarna i neophodna životna potreba. Uzvišeni Allah je čovjeku propisao vjeru koja ga obavezuju da radi i da aktivno djeluje, ali istovremeno dozvolio mu je da se veseli, zabavlja, jede, pije, šali i smije.

Ljudima nije propisano, niti se od njih zahtijeva, da njihov govor bude samo zikr i učenje Kur'ana, njihova šutnja razmišljanje, a svo slobodno vrijeme da im bude vezano za džamiju. To nikako! Uzvišeni je čovjeku propisao sveopći aktivizam i svakodnevni balans između dunjaluka i ahireta, između ibadeta i rada i svakodnevnog odmora i relaksacije (razbibrige).

Poslanik, s.a.v.s., je podučavao svoje ashabe ovim detaljima potencirajući im na pomenuti balans između dunjalučkog i ahiretskog, odnosno između svakodnevnih obaveza i svakodnevne neophodne relaksacije. Potencirao je da se ni u čemu ne pretjeruje.

Mnogo je aktivnosti koje možemo podvesti pod pojam svakodnevne ljudske razbibrige i razonode. Neki će izabrati da se relaksiraju sa svojim supružnicima ili će svoje slobodno vrijeme provesti u igri sa svojom djecom. Neko će htjeti da igra bilijar, jaše konje ili pak da se bavi nekim sportom, gleda tv, sluša radio ili čita neku opuštajuću knjigu.

Prenosi se da je hazreti Alija rekao:

”Srca se zamaraju kao što se zamara i tijelo. Zato ih napunite zanimljivim mudrostima.”

”Osvježite svoje duše svakog sahata, jer je srce, kada osjeti dosadu, nijemo.”

Ebu Derda, r.a., je kazao: ”Ja razgalim svoju dušu nekom bespolicom, da joj pomogne da istraje na Istini.”

Muslimanu je dozvoljena i šala. Narodna poslovica kaže: ”Dodaj govoru šale u omjeru koliko hrani dodaješ soli.”

Pored navedenih aktivnosti i djela razonode neki će pak htjeti da se opuste sa nekom laganom pjesmom i melodijom koja će im razgaliti dušu i potaći ih da ostatak dana budu veseliji, sretniji i raspoloženiji.

O tome šejh Karadavi kaže:

”Pjevanje spada u onu vrstu razonode kojom se razrahati duša, zadovolji srce i osvježi sluh. Islam je dozvolio pjevanje pod uvjetom da u njemu nema nikakve bestidnosti ili nemorala ili podsticanja na grijeh. Nema ničeg lošeg u tome ako se pjevanju doda i muzika koja ne razdražuje.” (Halal i haram u islamu, Sarajevo, 2012.)

Na sličan način je o ovome pisao i šejh Muhammed el-Gazali i drugi, naglašavajući da ne smije doći do pretjerivanja i zloupotrebe pjevanja i onoga što to pjevanje prati (melodija i sami ambijent).

Pjevanje je posebno preporučeno u danima bajrama, kao i tokom svadbe, odnosno svadbene velime (proslave, ručka, zakuske).

Pod ovim ne mislimo na neprimjerene pjesme pune šunda i besmislenosti, već na lijepo opušteno pjevanje koje će kod prisutnih pomilovati dušu, te ih relaksirati i bar na kratko udaljiti od svakodnevnih obaveza i problema.

Zbog postojanja onih koji su zloupotrijebili muziku, ali i onih koji su je u potpunosti zabranili, danas imamo ili potpuno razuzdane ili potpuno dosadne svadbe, jer muslimani, mislim na ove balkanske, nemaju jasan stav i viziju, koje su im to pjesme dozvoljene i preporučene, a koje pokuđene i neprihvatljive.

Tako mnoge naše vjerničke svadbe prođu ”tek onako”. Sve se sprovede reda radi, jer se smatra da niko od prisutnih ne smije zapjevati niti se proveseliti na umjeren i vjernika dostojan način.

Mnogi to zabranjuju čak i omladini i djeci, iako se zna kroz povijest islama, da su muslimani itekako, u periodu svoje renesanse i uspona, bili prvi i u ibadetu, i u borbi na Božijem putu, ali i u nauci, umjetnosti, zabavi i slično.

Oni koji ne drže nešto plaho do vjere i do vjerskih propisa počesto znaju istinski pretjerati u muziciranju i pjevanju potpuno neprikladnih i besmislenih pjesama, iz razloga što u povijesti ovih balkanskih prostora, nismo imali svoje kompozitore i tekstopisce, pa su ovi uzrastali uz tuđe običaje i uz ”tuđe” pjesme.

Primjetno je da su zadnjih godina kod nas prof. dr. Džemaludin Latić i Avdo Huseinović posvetili posebnu pažnju ovoj zapostavljenoj sferi, te su za naše vjernike praktičare, napisali i komponovali mnoštvo lijepih ilahija i numera, koje se mogu izvoditi i uz bajram i u danima svadbi ili nekih drugih prikladnih i dopuštenih veselja.

O ovoj tematici bi se puno više trebalo govoriti i pisati.

Muslimani imaju pravo na razbibrigu i razonodu, samo ih treba usmjeriti u sfere dozvoljenog.

Neka fakihi i muslimanski pjesnici porade na ovome. Potrebne su nam motivirajuće rodoljubive i patriotske, ali svakako i vjerske i sjetne ”ljubavne” numere koje će biti alternativa našoj muslimanskoj omladini.

Udaljimo ih na taj način od postojećeg estradnog šunda.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top