‘Pomoz Bog, djeco.’ ‘Bog ti pomogao, oče.’

Piše: Nedim Botić

Nastavnik vjeronauke, u potpuno crnoj odori, ulazi na vrata. Učenici nestrpljivi, već stoje na nogama.

„Pomoz Bog, djeco.“ „Bog ti pomogao, oče.“ – odjekuje hor djetinjih glasova. Nastavnik odlaže dnevnik na stol i staje ispred table. Učenici već znaju šta slijedi, molitva „Oče naš“.

Godina je 1994. Pravoslavna vjeronauka je obavezna za sve učenike. Uključujući i bošnjačku djecu. U školi, prijeratnog naziva „Bratstvo i jedinstvo“ (u koje su samo naivni Bošnjaci vjerovali). Danas ta škola nosi naziv „Sveti Sava“.

„Danas ćemo, djeco, raditi lekciju o Adamu i Evi, koji su prognani iz Raja.“ U tom momentu, osmijeh prekri lice nastavnika.

„Znate li, djeco, da i muslimani imaju Adama i Evu? Znate li kako se kod njih zovu? Adem i Hava…“ Nastavnik s prijezorom izusti posljednje, i dade se u smijeh.

Pocrvenjeh od srama. Nastavnik se ismijava s islamom, nije prvi put. U duši mi i sad odjekuje ton njegovog glasa, potcenjivački, bolan. Čujem žamor djece i smijeh. Zaglušujući smijeh. A ja sam sam. Osjetim poglede njihove na sebi. Kao da žele da mi u dušu utisnu žig stida. Ismijavajući moju vjeru i narod, ismijavaju i mene, znam to. Bol veliku osjetim, ali ne znam šta i kako reći. Možda nema ništa gore od bespomoćnosti kojoj su nas učili; da ne znamo ništa u odbranu sebe ni svojih svetinja reći.

Moju generaciju zovem izgubljenom. Jer mi nismo odgajani da znamo ko smo; šta smo. Jedino smo ime znali muslimani, a vjera islam. Ali pravog znanja nismo imali. Prerano smo morali odrasti. A od tih nam dana uvijek nešto tuđe nameću kao bolje od onoga što smo mi.

Kako sačuvati ponos i čast ako te od malih nogu uče da je tvoj narod bezvrijedan i izmišljen, da je sve tuđe bolje i vrijednije; ako te uče da se stidiš svoje vjere, predaka; ako te odgajaju da se svega tvojega odrekneš i budeš NIŠTA?

Kako smo odgajani (par primjera)

U 3. razredu osnovne nastavnica razredne nastave nas je učila kako su muslimani izmišljen narod, Srbi koji su primili islam. Da, u 3. osnovne. Ta se teza provlačila i kroz školske knjige, lektire, pismene radove.

Uvedena je školska slava. Toga prije rata nije bilo, ali Srbi nisu zaboravili ko su i šta su. Samo jedan primjer. Praznik nekadašnje Vojske RS-a (a koji se i dan-danas obilježava) je znate koji datum? Datum Bitke na Kosovu. Oni ni dan-danas nisu zaboravili da su Turci pobijedili tada. A to je bilo prije 7 stoljeća. Mi smo zaboravili ono što je bilo prije 15 godina. A kako izvući pouku za budućnost, ako zaboraviš prošlost?

Sjećam se dobro zadataka koje smo u školi radili. Iz likovnog da nacrtamo grb Republike Srpske, i dvoglavog orla, i tako iz razreda u razred. Radilo se intezivno na odgoju omladine; da im se u podsvijest utisne slika vlastitog naroda, „države“, neprijatelja. Iz muzičkog samo napamet učili himnu „Bože pravde“.

Iz istorije smo učili samo srpsku istoriju. Lekcije i svaki govor o islamu i Bošnjacima, Hrvatima, Albancima je izostavljen, osim ako nije s ciljem ismijavanja i isticanja koliko je „srpsko“ bolje od drugog. Mislite da je stanje danas bolje? Varate se.

Pa ni gimnaziju nisam mogao završiti ukoliko u drugom razredu napamet nisam naučio 100 stihova „Gorskog vijenca“, epa koji na najružniji način spominje islam i muslimane.

Kod nas ako mladić jedan dan ode u džamiju, ima odmah problem. Od svoje porodice koja ga „savjetuje“: „Hajde se malo provedi, malo odmori“. U kafiću se odmara omladina, a godine im idu. A gdje nam je svijest o nečemu većem, o ummetu, narodu, o budućnosti ove države?

ŠTA MI RADIMO?

Mislili samo kad stane rat, stat će i propaganda. Ali nije. Oni i dan-danas rade na preodgoju naše omladine. A šta mi radimo?

Pred predstojeći popis stanovništva, jedino naš narod ima dilemu ko je i šta je. Od Bošnjaka možete svakodnevno možete čuti izjave tipa:“ Mi smo izmišljen narod“, „Šta me briga za izborima, daj ti meni da ja jedem“, „Što bih ja glasao da sam Bošnjak? Ja sam čovjek, nacionalizam nas je i doveo do rata“. Psovke i vrijeđanja ljudi koji idu u džamiju i drže do vjere naših djedova i nana postaju normalna pojava među Bošnjanima.

A kako će onaj ko se stidi i ne cijeni sebe, kako će takav cijeniti i drugog?

Kako očekivati da nas drugi poštuju i daju nam prava, a mi se stidimo onoga što smo bili i što smo sad?

Zašto više volimo tuđi jezik (njemački, engleski, švedski), a bosanski jezik zapostavljamo?

Zašto se ne stidimo čestitati Hansu ili Marku Božić, a stid nas je rođenoj familiji selam nazvati?

Zašto se stidimo džamiji u zijaret doći, ali poziv u kafanu kod Zoke nećemo odbiti?!

Izlaz postoji, a on je…

Izlaza naravno ima, a on leži u obrazovanju i razvoju svijesti kod našeg naroda. Trebamo svi rukave zasukati i početi raditi na promjeni. Počev od djece jer ona su ključ. Ako samo JEDNO dijete ne odgojimo pravilno, nismo ni svjesni da s tim činom čitavu generaciju ugrožavamo, a s time i naš opstanak na ovim prostorima. Samo je najgore da čekamo da za nas neko nešto uradi – NE ČEKAJMO, NE ŽALIMO SE, VEĆ RADIMO ZA BOLJE SUTRA NAS I NAŠE DJECE.

akos.ba

Tekstovi od istog autora:

Ljubav supružnika: Želim da naša ljubav traje i kad napustimo ovaj svijet. Ali kako?