Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Kako spominjemo mrtve osobe?

Kako spominjemo mrtve osobe?

“Nemojte psovati mrtve, pa da uznemiravate žive.”

Porijeklo hadisa

Ovaj hadis prenosi imam Ahmed b. Hanbel u svome Musnedu, a prenosilac je Mugira b. Šu’be, radijallahu anhu.
Povod nastanka

Ibn Sa’d, Hakim i Ahmed zabilježili su podatak u kojem se kaže da su ljudi ogovarali Abbasovog oca i pred njim govorili kako je on bio nevjernik i kako će gorjeti u vatri, tj. Džehennemu. Nešto slično dogodilo se Ikrimi, jer su ogovarali njegovog oca, kao Allahovog neprijatelja, Ebu Džehla. Pošto je Poslanik obaviješten o tim slučajevima, obratio se muslimanima riječima: “Ko je najplemenitiji između nas?” Prisutni su rekli: “Ti, o Allahov Poslaniče!” A on je nastavio: “Zaista je Abbas moj a ja sam njegov! Nemojte psovati mrtve, jer uznemiravate žive.”

Komentar:

Mrtvog treba spominjati samo po dobru. Nema nikakve koristi od toga što će neko ružiti ili ogovarati umrlu osobu. Jedino što može je to da na sebe prizove Allahov gnjev i ljutnju. I ne samo to, može da izazove nove sukobe i nesporazume među živim ljudima.

Primjeri koji su navedeni u povodu nastanka ovoga hadisa govore nam da je bilo i među ashabima takvih pojava, da su jedni druge korili zbog njihovih predaka. Ali, ustvati, oni su pomoću takvog govora zapravo korili žive, kako bi im nešto predbacili, odnosno kako bi ih omaložavali. I u našem životu često se čuju kritike na naše prethodnike o tome kakvi su bili, šta su radili itd.

Onaj što to radi ne čini to zbog njih, vać zbog sebe. Dok druge kori, sebe hvali. Nije dobro ni jedno ni drugo. Koriti ili kritikovati druge, a posebno one koji nisu živi, ne donosi nikakvu fajdu, samo štetu. Hvaliti sebe ne donosi također korist, jer se to odbija i vraća kao bumerang onome ko se hvali. Ako Poslanik, alejhis-selam. zabranjuje da se nekome kaže da je nevjernik, ukoliko isti izražava vjeru, kako je onda tek s drugim optužbama.

Poslanik a.s. je rekao: “Ko kaže za nekoga da je nevjernik, to se njemu vraća.” 

Allah, džellešanuhu, zabranjuje psovanje onih koji nevjeruju, pa kaže: Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno Allaha uvrijedilili, ne misleći šta govore. Kao i ovima tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavili. Oni će se na kraju Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onome što su radili obavijestiti. (El-En’a, 108.)

Svako ljudsko biće stvoreno je da slijedi istinu, ali ta istina se ne smije nametati silom. Čovjek mora osjetiti slobodu i slobodno izabrati svoj put. Nakon što mu je pokazan put istine i nakon što on odabere svoj put slijedi iskušenje, odnosno slijedi naplata tog odabira. Zabrana da se ne grde oni što ne vjeruju izražena je u množini, što znači da se odnosi na sve.

Od muslimana se očekuje da poziva Allahovom putu, ali to se mora činiti na kulturan, jasan i dostojanstven način. Ne silom, ne psovanjem tuđih vrijednosti i vrijeđanjem, nego na lijep način. Pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.

Reci: “Istina dolazi od Gospodara vašega, pa ko hoće-neka vjeruje, a ko hoće-neka ne vjeruje. Mi smo nevjernicima pripremili vatru, čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti.” (El-Kehf, 29.) Ovdje je suština u spoznaji da sloboda odlučivanja nosi sa sobom veliko breme odgovornosti, a oni što odbiju povjerovati u istinu samo sebi nepravdu čine.

Izvor: Povodi nastanka Vjerovjesnikovih hadisa
Autor: Mirsad Mahmutović
Za Akos.ba priredila: Elmedina R.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top