Znamo li svoj cilj?

Cilj je itekako važan za promjenu stanja Ummeta. Ako nam je cilj samo da preživljavamo, onda to možemo naučiti od životinja. Oni nemaju ni socijalno, zdravstveno ni penziciono osiguranje, a žive i razmnožavaju se bez planiranja porodice. Vrlo je važno kakav nam je cilj. 

Zapad ima jasan dunjalučki cilj. Vjera i budući svijet ih ne zanima. Ali oni stvaraju zacrtano. Recimo, u Americi djeca u prvom razredu uče se da imaju neki cilj u životu. Muslimani bi trebali imati trajni i vječni cilj, a to je zaraditi Allahovo zadovoljstvo i ostvariti sreću na ovom svijetu. Jednostrani cilj kratko traje i gubi se.

Šta poslije svega?

Kuda idemo poslije smrti?

Jedan pjesnik tako pjeva: ”Ne znam odakle sam došao, ali dolazim. Vidio sam put pred sobom, pa idem. Kretat ću se želio to ili ne. Kako sam došao ne znam, kuda idem ne znam, zašto sam došao ne znam.” On, zapravo, ništa ne zna. Ali musliman, vjernik, zna, jer ga Allah uči: ”Džine i ljude sam stvorio da Mi se klanjaju”.
Svi ibadeti su samo sredstvo da se dođe do cilja, a to je spoznaja robovanje Allahu, dž.š. i Njegov džennet, vječno uživanje.

Imam Buhari je kao dječak od 14 godina prisustvovao jednoj raspravi uleme o tome koji je hadis vjerodostojni (sahih), a koji je slab (daif). Tada je sebi zacrtao cilj da on bude taj koji će to razvrstati. I uspio je u tome. Kome nisu poznate Buharijine zbirke hadisa!

O velikim ljudima sa velikim ciljevima historija piše. Ovom Ummetu trebaju takvi pojedinci koje će masa slijediti. Japan, recimo, za godinu dana proizvede koliko sve arapske zemlje, a 80% je neobradive površine. Oni rade  i do 10 sati dnevno. Njihov cilj je prosperitet na dunjaluku. Jedan Japanac studirao je u Americi. Trebao je da doktorira. Prije toga izumio je jedan novitet i odustao od zvanja doktora nauka. Vratio se u svoju zemlju. Na polasku je rekao: ”Studirao sam kako bi izmislio ovaj aparat. Diploma mi sada  ne znači ništa. Vraćam se da služim svojoj zemlji”. Ovakvi moraju uspjeti, jer imaju svoj cilj.

Ashabi nisu imali diploma, ali su imali jasan cilj i bili ustrajni. Nama najviše fali ustrajnosti.

Da bi se stanje Ummeta promijenilo, moramo biti ustrajni čitavog života. Zapad je izumio Nobelovu nagradu kako bi postakao na rad i upornost. Gdje su muslimanski nobelovci? Svega dvojica za toliko godina. Allahov je zakon takav. On neće izmijeniti zakone Svoje u promjeni jednog naroda, jer Allah je pravedan, dok taj narod ne promijeni sebe. Kako mi naručimo tako nam  Allah i pošalje.

Izvor:  knjiga ”Putevi sreće”, autor H. Čajlaković

Za Akos.ba priredila: Adna Čakar