Znamo li ko je bio ABDURRAHMAN IBN AVF ?

Jedan od desetorice koji je spomenut u hadisu i kojem je obećan džennet;

-jedan od osmorice koji su prvi prihvatili islam;

-jedan od šestorice ashaba koji su sačinjavali „šuru“ na dan biranja halife poslije Omera, r.a.;

-jedan od onih koji su bili povod objave od Allaha, dž.š.,

-jedan od onih koji su davali fetve, dok je Poslanik, a.s. bio živ i u Medini među muslimanima;

-jedini za kojim je Poslanik, a.s., klanjao namaz;

-jedan od učesnika bitke na Bedru;

-jedan od učesnika bitke na Uhudu;

-dijelio bi sav svoj imetak prije nego bi legao spavati, a Allah, dž.š., mu je stalno uvećavao;

-jedan od onih čiji je džihad sa tijelom i životom bio mali, u odnosu na džihad sa njegovim imetkom;

-jedan od najbogatijih muslimana/ljudi dunjaluka.

Priredio: Mirsad Arnautalić za dzematrahic.ba

Porijeklo i život

Prije prihvatanja islama, Abdurrahman je bio sretni mekkanski mladić koji je odrastao u raskoši. Bio je sin uspješnog trgovca iz tog vremena Aufa b. Abd Aufa. Njegovo ime prije primanja islama (džahilijjetu) bilo je Abdu Amr, iako se negdje navodi da mu je prvo ime bilo i Abdul-Ka’be. Adurrahman je bio čovjek lijepog izgleda i omiljen u društvu. Kada mu je Ebu Bekr ponudio da prihvati islam, on je to i učinio, a to je bilo prije nego li je Poslanik, a.s., počeo da se sastaje sa ashabima u kući Erkamovoj, a samo dva dana nakon Ebu Bekrovog prihvatanja islama.

Nakon toga su zajedno otišli kod Poslanika, a. s., koji je običavao novom mu’minu dati novo ime, koje je prikladno njegovoj ličnosti. (U vezi sa Abdu-Amrom je postavljeno jedno važno pravilo. Među najdomljivijim svojstvima Objave bijahu dva Imena Božija: er-Rahman i er-Rahim. Riječ rahim, pojačani oblik od rahim (milostivi), bijaše raširena u značenju “vrlo milostiv” ili “bezgranično milostiv”. Još pojačanija riječ rahman, usljed nedostajanja bilo kakvoh pojma koji bi joj odgovarao, bila je izašla iz upotrebe. Objava je oživi u skladu sa osnovnom potrebom nove vjere da se nastani u visinama Neshvatljivog. Budući da je jače čak od er-Rahim (Svemilostivi), Ime er-Rahman odnosi se na samu bit ili korijen Milosti, to jest na Blagodat Beskonačnu ili Dobrotu Božiju, i Kur’an ga izričito čini jednakoznačnicom za Allah: “Prizivajte Boga (Allah) ili prizivajte Dobro Beskonačno(er-Rahman); kako god prizivali, Imena Njegova jesu najljepša.” To Ime Dobrote bijaše vrlo drago Vjerovjesniku, a budući da ime Abdu-Amr (rob Amrov) bijaše izrazito pagansko, Muhammed, a.s., imijeni ime novog vjernika u Abdur-rahman, rob Beskonačno Dobrog. A sin Aufa ne bijaše jedini čovjek čije ime on izmijeni u Abdru-Rahman. – Vidjeti: Martin Lings/Abu bakr Siraj ad-Din; Muhammad his life based on the earliest sources; Analecta islamica, George Allen & Unwin, Velika Britanija, 1983.) Tako je Abdu Amr/Abdul-Ka’be dobio ime Abdurrahman. Uspješno se bavio trgovinom, vješto i mudro, nije zakidao, nego je uvijek bio pošten i čestit. Sve te lijepe osobine krasile su ga od rane mladosti i po tome su ga svi ljudi poznavali. Doživio je na Allahovom, dž.š., putu sve one patnje koje su doživljavali i prvi muslimani, ali je saburio kao i svi ostali. Nevjernici ne razlikuju bogatog i siromašnog muslimana kada ih muče i zlostavljaju. Zato su prema Abdurrahmanu, čovjeku od položaja, bogatom i časnom čovjeku, priredili najgnusnije načine mučenja.

Iz tog razloga je bio prisiljen na iseljenje i prvu hidžru u Abesiniju. Na ovom putu, kao i svi muslimani, imao je veliko breme briga i teškoća. Nije mogao ostati dugo u Abesiniji. Vratio se u Mekku, kako bi nastavio svoj zadatak širenja islama, trpeći zlostavljanja i mučenja, a sve radi izvršenja zadaće koju nalaže Objava. Došla je utjeha od Allaha, dž.š., Abdurrahman je ponovo učinio hidžru, ali sada u Jesrib/Medinu. Zahvaljivao se Allahu,dž.š., što mu je našao izlaz. U Medini je bio jedan od istaknutih ashaba koje je volio Poslanika, a.s,. Možda ga je najviše učinilo omiljenim to što je imao samopouzdanje i nije prihvaćao ničiju pomoć.

Samopouzdanje kao vrlina

Učinivši hidžru u ljeto 622.godine sa drugih 70.-setak porodica, ostavio je cijelo svoje imanje u Mekki. U Medini ga je Poslanik, a.s., pobratimio s drugim muslimanom, ensarijom Sa’d ibn Rebiom El-Huseinom r.a. Nije kao muhadžir želio da bude na teretu drugima. Odlučio je ostati onakav kakav je i bio, ponosan i oslonjen samo na Allaha, dž.š. Sa’d ibn Rebia, r.a., kao najbogatiji čovjek u Medini mu je ponudio, da od dva velika voćnjaka koje je posjedovao, izabere jedan koji želi, kao i od njegove dvije žene da izabere jednu koju će on pustiti kako bi se Abdurrahman mogao oženiti. Na ovu ponudu Sa’da ibn Rebia, Abdurrahman se zahvalio i uputio dovu da mu Allah, dž.š. da bereket u imetku i porodici, a da njemu pokaže gdje je pijaca. Sa’d mu je pokazao čaršiju i pijacu Kajnuka u Medini i on je počeo trgovati. Počeo je kupovati i prodavati neke sitne stvari . Pri tome ga je pratio Allahov, dž.š., bereket. Nasmiješio mu se Resulullah, s.a.v.s., kada je vidio da je postao tako uspješan trgovac. Postao je vlasnik većeg imanja od onoga koje je ostavio u Mekki.

On je svoju trgovinu započeo na veoma skroman i samozatajan način, ali je bio brz i odlučan u iskorištavanju prilika koje su mu se pružale, pretvarajući ih u izvrsne poslovne poteze. Abdurrahman je započeo svoj posao na tržnici prodajom nešto malo ulja i masla. Započeo je trgovinu sa samo 4 dinara. Njegov početni kapital se kretao od 2 do 4 dinara. Ubrzo je vidio da je prodaja konja unosan biznis. Tako je krenuo u trgovinu konjima, shvatio je da je procenat profita u ovom biznisu veoma mali, pa je uskoro proširio svoj posao i počeo je da prodaje sedla za konje, što je u poređenju s konjima bilo veoma mnogo novca. Dok je kupovao i trgovao različitim proizvodima, sedlima i konjima, zbog količine kojom je trgovao, zarada mu se naglo povećala.

Snovi postaju realnost kada je vaše srce čisto i iskreno, kada poslujete iskreno i kada mjerite i vagate ispravno. Od prvog dana kada je Abdurrahman započeo svoj posao na tržnici Kajnuka u Medini, Allah ga je blagoslovio nagradom iznad njegovih očekivanja. Imao je sreće da je poslovao s poštenim i časnim drugovima. Bili su to iskreni i ispravni Ebu Bekr, Talha, Zubejr i Sa’d. Zato je i Abdurrahman bio isti kao i oni, koji su prihvatili islam od samog početka.

Kada je nakon kratkog vremena, sakupio sredstava koliko iznosi vjenčani dar ženi, mehr, odlučio je da se oženi i oženio se. Otišao je Poslaniku, a.s., a na njemu se osjećao ugodan miris. Poslanik, a.s., ga je pitao: “Šta je to o Abdurrahman?”, a on je odgovorio da se oženio. “A šta si dao svojoj ženi na ime mehra?”- Dao sam joj zlata koliko je teška jedna košpica od datule. Poslanik, a.s., mu je rekao da napravi gozbu, pa makar i jednu ovcu zaklao i učinio mu hajr dovu riječima:”Neka ti Allah da bereket u tvome imetku!”

Kasnije je Abdurrahman uobičavao reći da mu se čini da mu je sve išlo na ruku, kada bi kamen sa zemlje podigao pod njim bi našao zlato ili srebro. Bogatstvo je stekao u raznim poslovima. Trgovina je bila njegova profesija, ali je uporedo s tim poslom imao i poljoprivredna zemljišta.

Bitka na Bedru

Abdurrahman ibn Avf se uz Vjerovjesnika u bici na Bedru borio iskrenim džihadom i u ime Allaha, dž.š, i istaknuo se nejverovatnom hrabrošću. Poslanik,a.s., je shvatio i uočio Abdurrahmanovu izdržljivost i beskrajnu hrabrost. Bio je jedan od najboljih boraca protiv poraženih nevjernika i ubio je Allahovog neprijatelja, Umejra ibn Osmana ibn Ka’ba et-Tejmijju.

Odlike s Uhuda

Na Uhudu je čvrsto stajao i kada su se uzdrmali mnogi ashabi, i nije se povlaćio kada su se mnogi povukli. Bilježi se da je na Uhudu zadobio preko dvadeset rana (navodi se dvadeset i jednu). Neke od rana su bile toliko duboke da je u njih mogla uči čovječija ruka. Jedna od tih rana je ostala s trajnom posljedicom. To je rana na koljenu, zbog koje je kasnije šepao cijeloga života. Ta ga je rana uvijek podsjećala na džihad, ali njegov džihad sa tijelom i životom se može računati malim, kada se uporedi sa njegovim džihadom sa imetkom. Ta uspomena ga je tjerala da radi još više, kako bi ostvario ciljeve Objave i sudjelovao u svim bitkama, kao i u bitci na Hendeku. On je postao čovjek koji je bio sa Poslanikom,a.s., u svim bitkama. Jedne prilike kada je Poslanik, a.s, htio da opremi jednu vojnu izvidnicu, tražio je od ashaba da dadnu od svoga imetka. Abdurrahman in Avf je otišao kući i donio 2000 dinara, za koje je rekao da ih daje u zajam svome Gospodaru, a da je 2000 ostavio svojoj porodici. Poslanik, a.s., je tada rekao:”Neka te Allah blagoslovi u ovome što si dao i neka te blagoslovi i bereket da u onome što si zadržao.”

Kako je bio mudar, praktičan i staložen čovjek, kad ga je Resulullah, s.a.v.s., postavio za vojskovođu u bitci Devmetul-Džendel, vratio se s velikim ratnim plijenom. Smirili su se munafici i nisu se više otvoreno pojavljivali, a drugi su prihvatali islam, i tako je Abdurrahman ibn Avf, r.a., izvojevao veliku pobjedu.

Darežljivi Abdurrahman, r.a.

Pohod El-‘Usre dobi naziv “Pohod na Tebuk”. To je bila i posljednja bitka koju je Poslanik, a.s., imao u svome životu. Potreba za imetkom i opremom je bila velika, kao i potrea za ljudima. Bizantijska vojska je bila mnogorojnija i opremljenija. Muslimani su davali svoje najskuplje stvari da bi tako pokrili troškove ratne opreme. Put je bio dug, a opskrba vjernika slaba, jer je i u Medini ta godina bila nerodna. Jahalica, konja i deva je bilo premalo, a skupine vjernika su dolazile i molile Poslanika, a.s., da idu na pohod, ali nisu mogli, jer nije bilo dovoljno jahalica. Oni bi se vraćali žalosni i suznih očiju, jer nisu mogli sudjelovati i zog toga su prozvani “Uplakanima”. Ta vojska dobi naziv “Vojska teškoće”, a Allahov Poslanik, a.s., naredi ashabima da dijele svoj imetak na Allahovom, dž.š., putu očekujući samo Njegovu nagradu. Kad bismo znali šta je sve darivano, bili bismo zadivljeni i ne bismo vjerovali. Osmah ibnu Affan je poklonio pola svoje imovine, a Ebu Bekr cijeli svoj imetak. Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao Ebu Bekra da li je šta ostavio svojoj porodici, Es Siddik je rekao: Ostavio sam im Allaha i njegova Poslanika!

Nasmiješio se Resulullah, s.a.v.s., kad je Abdurrahman, r.a., donio dvije stotine oka zlata. Na ovaj postupak je prigovorio Omer ibn Hattab, Vjerovjesniku da Abdurrahman svojoj porodici nije ostavio ništa. Na upit Poslanika, a.s., da li je šta ostavio svojoj porodici, Adurrahman je odgovorio da jeste; “Ostavio sam im i bolje i više nego što sam uzeo.” Poslanik, a.s. je pitao: ”Kako to?” On je odgovorio: ”Ostavio sam im ono što Allah, dž.š., i Njegov Poslanik,a.s., obećavaju od nafake, dobara i nagrade!”

Vojska je krenula na Tebuk, a tada je Abdurrahman bio počašćen, kao što niko nije bio. Nastupilo je vrijeme namaza, a Poslanik, a.s., je bio odsutan. Samo što su počeli klanjati, nakon prvog rekata pristigao je Poslanik, a.s., Resulullahova sreća bila je još veća kad je vidio Abdurrahmana kako kao imam predvodi borce koji su klanjali namaz prilikom pohoda na ratište. Resulullah, je prišao klanjačima i s njima do kraja klanjao namaz slijedeći Adurrahmana ibn Avfa tokom namaza. Do tada ni jedan poslanik nije klanjao namaz za svojim sljedbenicima, pa ima li veće časti i bolje nagrade nego da neko predvodi džemat, a da za njim klanja najbolji insan od svih ljudi i imam svih vjerovjesnika, poslanik Muhammmed, a.s.

Kada je Poslanik, a.s., preselio na bolji svijet, brigu o majkama pravovjernih je preuzeo sam Adurrahman ibn Avf. Ispunjavao bi sve njihove potrebe, izlazio sa njima kada bi negdje išle, odlazio sa njima na hadždž i dr. On je imao tu čast, a one su imale povjerenje u njega. Njegovo dobročinstvoje je išlo do te mjere da je jedne prilike prodao svoju zemlju za 40 hiljada dinara koje je u potpunostio razdijelio u plemenu Benu Zuhre, odakle je bila Amina, majka Muhammeda, a.s., kao i ostalim siromašnim muhadžirima i ensarijama i Poslanikovim, a.s., ženama. Kada je poslao dio, majci pravovjernih, Aiši, r.a., ona je upitala ko joj je ovo poslao i dobila odgovor da je Adurrahman. Ona je tada kazala da je Poslanik, a.s. rekao:”O vama će se poslije mene brinuti samo oni najstrpljiviji!”

Dova koju je Poslanik, a.s., uputio Allahu, dž.š., za Adurrahamana ibn Avfa da mu da bereket u imetku, pratila ga je do kraja njegovog života. Postao je najbogatiji i najimućniji od svih ashaba. Njegova trgovina se stalno povećavala, a zarada rasla.

Njegove karavane su stalno odlazile iz Medine i vraćale se u Medinu, donoseći stanovnicima ono što je im je potrebno, poput pšenice, brašna, masla, odjeće, začina, mirisa, a odnosile viškove onoga što su oni proizvodili.

Jednog dana u Medinu je stigla njegova karavana koja je brojala 700 deva koje su bile natovarene raznom robom. Kada uđoše u Medinu zemlja je podrhtavala od njihovog topota. Cijela Medina je bila na nogama, čuli su se razni zvukovi i galama. Aiša, r.a., je upitala kakva je to buka i rekli su joj da je to karavana Abdrurrahmana ibn Avfa, Sedam stotina deva nosi hranu i drugu robu. Tada je Aiša, r.a., kazala:”Neka mu Allah da bereket u tome što mu je dao na ovom svijetu, ali nagrada na onom svijetu je opet veća. Čula sam Resulullaha, s.a.v.s., kako kaže:”Abdrurrahman ibn Avf će pužući ići u džennet.”” I prije nego su kamile iz karavane kleknule, dođe radosna vijest do Abdurrahmana i on brzo ode do Aiše, r.a. i upita je:” O majko, jesi li ti to čula od Allahovog Poslanika, a.s.” Ona odgovori sa:”Da.” Tada on od silne radosti reče:”Kada bih mogao ušao bih u Džennet uspravno. Majko, uzimam te za svjedoka da cijela ova karavana, sve deve sa njihovim tovarom, sedlima i pokrivačima dajem na Allahovom putu.”

Od toga dana kada Abdrurrahman ibn Avf bi obradovan džennetom, poče dijeliti i trošiti svoj imetak još više na Allahovom, dž.š. putu. Teško je i nabrojati koliko je Abdurrahman udijelio. Tako je jednom podjelio 40 hiljada dirhema srebra, onda 40 hiljada dinara u zlatu, potom 200 oka zlata, mudžahidima je obezbijedio 500 konja, a drugom priliko dao 1500 jahalica.

Kada mu se približila smrt oslobodio je veliki broj robova koje je posjedovao. Oporučio je da se svakom učesniku bitke na Bedru, a tada ih je bilo stotinu, iz njegove ostavštine da po 400 dinara u zlatu. Majkama pravovjernih je ostavio veliki iznos, tako da je Aiša, r.a., za njega učila dovu:”Neka ga Allah napoji sa vrela Selsebila!”

Ipak, iza njega je ostao i veliki imetak za njegove nasljednike koji se nije mogao ni izbrojiti. Ostavio im je 1000 deva, stotinu konja, i 3000 ovaca. Imao je četiri žene i svakoj je pripalo po 80 hiljada dinara. Ostalo je toliko zlata i srebra da se među nasljednicima nije moglo podijeliti i dijelili su to blago komadajući ga sa sjekirama i dobro se namučili.

Sve je ovo stekao zbog Poslanikove, a.s. dove, ali sav taj silni imetak nikada nije zaveo Abdurrahmana ibn Avfa. Kada bi ga ljudi vidjeli među njegovim robovima, nisu ga mogli razlikovati od njih.

Možda riječ rahmet (milost), ne odgovara nikome drugome više nego našem uvaženom mu’minu Abdurrahmanu. Rahmet se nikada nije odvajao od njega. Bio je milostiv prema ostalim Allahovim robovima. Nikada nije škrtario, uvijek je dijelio. Nikada nije bio zatvorene ruke. Uvijek je davao, nikada uzimao. Ali, unatoč tome, bio je dobar domaćin. Trošio je, kupovao i sadaku dijelio. Ulaskom u islam, postao je još milosrdniji. Kako je divno kada čovjek svojim djelima dokaže da zaslužuje ime koje nosi.

Jedne prilike pred njega je donešena obilna hrana, a on je postio. Pogledao je u tu hranu i rekao: “Mus’ab ibn Umejr, koji je bio bolji od mene, ubijen je, pa kada smo ga htjeli umotati u ćefine nismo imali ništa osim jednog komada platna. Ako bi ga pokrili po glavi virile bi noge, a ako bismo mu pokrili noge, vidjela bi mu se glava. Iza toga nam je Allah, dž.š., dao od dunjaluka sve ove blagodati koje sada imamo. Bojim se da nam naša nagrada ne bude ubrzana, tj. data na ovom svijetu, a šta nas onda čeka na drugom.” Onda je počeo plakati i jecati i odbi je da jedu tu hranu.

Kada je preselio njegovo tijelo do posljednjeg boravišta je nosio Poslanikov, a.s, dajdža, Sa’d ibn Ebi Vekkas, a dženazu mu je klanjao “Vlasnik dva svjetla”, Osman ibn Affan. Posljednji ga je ispratio sa ovoga svijeta vladar pravovjernih Alija ibn Ebi Talib koji je rekao: “Doživio si najbolje što si mogao, a prestigao si ono što je loše, Allah ti se smilovao!” Neka Allah, dž.š., bude zadovoljan sa Abdurrahmanom. On mu se smilovao i uputio ga na put islama! Abdurrahman je volio istinu, slijedio je prvake pravde i Vjerovjesnika, s.a.v.s., u širenju i prenošenju Allahovih riječi, te je bio samo Njemu pokoran.

Imovina koja je ostala iza Abdurrahmana ibn Avfa

Kada je umro, njegovo bogatstvo mjereno u zlatnicima bilo je 3 milijarde i 103 miliona islamskih dinara (4.25 grama zlata po kovanici), kada bi se ovo pretvorilo u američke dolare, proračun bi bio otprilike oko 501 milijarde dolara.

A kako i ne bi imao toliko bogatsvo kada je Uzvišeni Allah u vezi s Abdurrahmanom ibnu Avfom i drugim uvaženim ashabima objavio ajet: One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda kada potroše to ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada kod Gospodara njihova -ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati! (El-Bekare; 262)

Njegovu veličinu nam potvrđuje i hadis Resulullaha, s.a.v.s.: Istina je, ti si čovjek na pravom putu, ti si čovjek od povjerenja među stanovnicima neba i Zemlje. Zavrijedio si pohvalu od Allaha, dž.š., jer nisi nikada bio nezahvalnik za ono što ti je On podario. Tvoje bogatstvo je još više raslo kada si trošio na Allahovom putu. Koliko si puta spokojno zaspao, a da si podijelio sve što si imao! Plakao si od straha pred Allahom zato što si bogat, bojeći se Njegove srdžbe!

Podsjetimo se i na časni hadis u kojem se govori o deseterici kojima je obećan Džennet: Ebu Bekr je u Džennetu, Omer je u Džennetu, Osman je u Džennetu, Alija je u Džennetu, Talha je u Džennetu, Zubejr je u Dežennetu, Se’id je u Džennetu, Ebu Ubejde je u Džennetu, Sa’d je u Džennetu i Abdurrahman je Džennetu !

akos.ba