Životni put i uspjeh Sanela Babića iz Vlasenice: Bošnjak koji šalje robote na Mars

U Indijani je završio još dvije godine koledža za elektroniku, a kao specijalizovani programer i inžinjer elektronike od prošle godine radi za “United Launch Alliance” u Denveru, najveću raketnu kompaniju, koja za NASA-u lansira satelite i robote na Mars.

Gledali smo kako vlaseničko dijete svojim golom “šalje“ Bosnu i Hercegovinu u Brazil, a, evo, sada svjedočimo i da jedno drugo dijete ovog podrinjskog gradića, šalje robote i satelite na Mars.

I on je, baš kao i fudbaler Vedad, od Vlasenice do SAD-a, prošao trnovit put. I na kraju, uspio je.

Ime mu je Sanel Babić. Rođen je u Sarajevu, odrastao u Vlasenici, a 1992. godine je, kao i svi podrinjski Bošnjaci, zajedno sa porodicom, protjeran. Njegov životni put, obilježen teškim trenucima, krunisan je poslom u “United Launch Alliance“, najvećoj raketnoj kompaniji, koja za NASA-u lansira satelite i robote na Mars, ali i satelite za američke vojne potrebe.

Žmire i kauboja

Sanel se dobro sjeća kako je sve počelo u bajramskim danima 1992. godine. Sjeća se raskršća u svojoj karanfil mahali u Vlasenici, u kojoj su se dječica igrala “žmire“, “kauboja“, “klikera“, “sličica“…

-Nekoliko sati prije odlaska, igrali smo se “kauboja“ na raskršću. Sjećam se učiteljice Minke Mehanović, koja je prolazeći pored nas kazala: Ne slutite, djeco! Tada sam imao 13 godina. Dan-dva prije Bajrama smo napustili Vlasenicu – prisjeća se Sanel.

Stariji članovi njegove porodice su odlučili da idu do Živinica, gdje su proveli jednu noć. Sjeća se zaustavljanja na barikadi u Milićima. Nakon njihovog povratka u Vlasenicu, uslijedilo je masovno protjerivanje i ubijanje Bošnjaka. Odlučili su da idu u Zagreb.

-Zadnja slika prije mog zadnjeg dodira bosanskog tla su desetine autobusa i hiljade majki i djece. U Zagrebu smo bili možda dvije sedmice, prije nego što smo se nas šestero: majka, sestra, tetka i dva rođaka, radničkim autobusom zaputili za Minhen, u Njemačku – priča nam Sanel.

U ovoj zemlji je naredne dvije godine učio jezike. Više od šest mjeseci su provodili u vojnim i azilantskim hajmovima – prihvatnim centrima u Offenburgu i Stuttgartu, sve dok nisu dobili kuću u selu Dornhanu.

-Bez školskih knjižica svi smo bili vraćeni dva razreda unazad, te sam sa svojih 13 godina pohađao peti razred. Kasnije ćemo proći još dva hajma (izbjeglički kamp op.a) i dva škole dok nisam prebačen dva razreda naprijed. U to vrijeme smo završili u Freiburgu, i mimo hajmova imao sam veselo djetinjstvo – priča nam Sanel.

U hajmovima su upoznali brojne prijatelje, protjerane Bošnjake iz svih krajeva BiH, s kojim je i danas u kontaktu. Sjeća se da je njegova majka četiri godine radila kao čistačica kod privatnika, iako je 20 godina radila kao farmaceutkinja u Vlasenici.

Nakon osnovne škole, u nastavku školovanja se odlučio obrazovati na polju elektronike.

-Nakon škole aplicirao sam za posao u Siemensu, gdje sam nakon testova bio jedan od dva izabrana kandidata od 70 aplikanata. Radio sam za Siemens samo dvije sedmice, kad smo saznali da nam boravak više neće produžiti. Kao student i radnik sam mogao ostati, ali bez porodice to nije bila opcija – ispričao nam je on.

Uslijedio je put u Ameriku. Ova porodica je nakon šestogodišnjeg boravka u Njemačkoj morala krenuti ispočetka u mjestu Berne u Indijani. U ovom mjestu su bili prvi i jedini stranci. Ubrzo je dobio posao.

-Iako sam imao diplomu Elektronike, engleski jezik jednostavno nije bio dovoljno dobar da dobijem posao sa tom strukom, te sam slagao novine u kompaniji koja je printala novine. Brzo sam se snašao, dobio posao asistenta mašine. Tu nisam vidio svoju budućnost, pa sam tražio koledž gdje mogu ponoviti svoju diplomu. I tako sam pohađao dvogodišnji koledž za elektroniku ujutro, udaljen 50 km, dok sam drugu smjenu radio punovremeno u CTS kompaniji za elektroniku. Kući sam dolazio samo da spavam, a majku sam viđao samo subotom i nedeljom, iako smo živjeli u istoj kući – priča nam Sanel.

U Indijani je završio još dvije godine koledža za elektroniku, a kao specijalizovani programer i inžinjer elektronike od prošle godine radi za “United Launch Alliance” u Denveru, najveću raketnu kompaniju, koja za NASA-u lansira satelite i robote na Mars.

Naime, kako nam je objasnio, u zadnjoj kompaniji u kojoj je radio, iz hobija je uveo novi “Zuken E3“, specijalizovani program za crtanje elektronskih šema, koji je pravio “Žičane mreže” za autoindustriju. Posao je dobio nakon oglasa za implementaciju “Zuken E3“ programa.

-Prvo sam potpisao ugovor na godinu, dokazao se, a onda dobio posao. Šta tačno radim, nemam slobodu reći, ali, generalno, implementirao sam “Zuken E3”, lično nacrtao oko 600 šema, isprogramirao aplikacije koje preuzimaju podatke sa E3 crteža i prevođenje istih direktno u produkciju. Treniram i učim nove radnike u ovoj aplikaciji i podržavam oko 60 novih dizajnera širom kompanije. Zapošljavamo oko 3.000 radnika, dok na našoj ULA headquarters lokaciji u Denveru radi preko 700 inžinjera, a to su direktori, menadžeri, informatičari… Proizvodnja raketa je u Alabami, a naši kompleksi za lansiranje su u Floridi i Kaliforniji – priča nam Sanel.

Veli, biti prvi Bošnjak i Bosanac u ovoj svemirsko-lansirnoj industriji je čast, ponos, ali ujedno i velika odgovornost. Navodi da se Bosanci u dijaspori brzo dokazuju na poslu, što se veoma cijeni i poštuje.

-Već duže vrijeme razmišljam o opcijama za upoznavanje i treniranje naših bošnjačkih studenata sa E3 programom, a rado bih i radio male prezentacije o svemiru i inspirisao naše najmlađe. Zainteresovani mi se mogu javiti preko LinkedIn grupe “Bosnian Professionals“, i ozbiljnije ove opcije razmotriti – govori nam ovaj programer, koji učestvuje u slanju robota i satelita na Mars.

-Učestvujem i u NASA-inim probama koje su vezane za Pluton i Sunce, opskrbljenju Internacionalne svemirske stanice, a za koju godinu, ako Bog da, ide i prvo lansiranje astronauta, a učestvujem i u izradi buduće vizije za Mjesečevu ekonomiju – govori nam ovaj Podrinjac.

On se nada da će se mladi studenti iz BiH početi više interesovati i birati struke koje su vezane za ovu unosnu industriju.

Sanel danas sa porodicom živi u Denveru, gdje postoji bošnjačka zajednica od preko 300 porodica, ali koja je naseljena na oko 1.000 kilometara kvadratnih. Bošnjaci u ovom dijelu BiH imaju svoj džemat i džamiju koja je u obnovi.

-Kad sam ovdje kupio kuću, nisam ni znao da direktno preko puta moje kuće živi naš Bošnjak iz Višegrada, jedna predivna familija. Izbjegličke priče su nam svima slične. Naši ljudi su se fino snašli ovdje, te ima naših doktora, advokata, inžinjera, programera, manadžera, ali i vozača – govori Sanel za Faktor.

Posjetio Vlasenicu

Sanel je zajedno sa porodicom Vlasenicu posjetio prije dvije godine. Tada je obišao veliki dio BiH. Kaže da mu je bilo teško kada je došao u Vlasenicu, te vidio da nema djece na cesti, ruža u avlijama, komšija i drugova u mahali, te da je kuća ispred koje se nekad igrao, devastirana.

-Pustio sam suzu. Sve ostalo je suvišno komentarisati. Divim se našim vlaseničkim povratnicima da iz inata ne dozvoljavaju da se šehidi zaborave, naša djedovina otpiše, historija genocida prepravi. Dok su oni, a i mi živi, ezan sa Hajrija džamije će se zauvijek čuti – govori Sanel, koji je bio sekretar u Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike.

(S. Karić/Faktor.ba)